Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!

Malo je mjesta koja pobuđuju maštu toliko kao citadela u Mikeni podignuta na krševitom brežuljku. Iako su do našeg vremena sačuvane samo ruševine ovog utvrđenog kompleksa, njegove masivne zidine, slikoviti položaj u divljem krajoliku te brojne reference na kulturu i umjetnost ne dopuštaju vam da pored njega prođete ravnodušno.

Arheološko nalazište u Mikeni (zajedno s ruševinama citadele u Tyrynsi) otišlo je u 1999. na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

Naš vodič kroz citadelu Mikene počet će kratkim upoznavanjem s civilizacijom koja ju je izgradila.

Mikenska kultura će doći i mjeriti

S početkom 2000. p.n.e. Peloponeski poluotok počeli su kolonizirati militantni indoeuropski narodi (zvani Ahejci), brzo podredivši autohtone ljude koji su se bavili poljoprivredom. Tijekom nekoliko stoljeća izgradili su civilizaciju poduzetnih mornara i herojskih ratnika poznatu iz Homerovog djela.

Ahejci između XV i XII stoljeće dominirali su istočnim dijelom Sredozemnog mora, za to vrijeme sudjelujući u snažnoj trgovini i pljački. Plovili su, između ostalih, i njihovi brodovi u južnu Italiju, Cipar ili zemlje na palestinskoj obali.

Također su stigli Kreta, gdje ih je zaslijepila više od tisuću godina starija i mnogo razvijenija minojska civilizacija (tako nazvana po mitološkom kralju Minos). Mikenjani su se oslanjali na pregršt kritskog naslijeđa. Oni su oponašali kulturu palače, kopirali umjetnost, a mikensko pismo (zvano Linear B) izravno je izvedeno iz minojskog pisma (zvanog Linear A). Velik dio našeg znanja o mikenskoj civilizaciji danas dolazi od ploča koje su arheolozi pronašli u linearnom B pismu, a koje su prvi put pročitane u 1953. godine.

U prošlosti se čak vjerovalo da su Krećani utemeljitelji mikenske kulture. Danas, međutim, znamo da su Ahejci stigli do Krete, a na kraju i okolo 1450. p.n.e. spustio je, napao otok i rušio kretske palače. Nakon što su se smjestili na Kreti, dva puta su pokušali osvojiti Egipat, ali bez uspjeha. U 12. st. pr ujedinjeni ahejski gradovi krenuli su u još neosvojenu Troju i postigli uspjeh poznat sa stranica Ilijade.

Brončanodobna Grčka bila je podijeljena na nezavisna kraljevstva, a najvažnija ličnost u kulturi tog vremena bio je kralj, koji je bio apsolutni vladar i neprikosnoveni zapovjednik i sudac. Vladari mikenskog doba živjeli su u utvrđenim palačama, najčešće podignutim na brežuljcima. Uz njega je ostao cijeli dvor (uključujući svećenike i pisare) te najvažniji zapovjednici i ratnici. Kompleksi palače također su uključivali riznice sa zlatom i bunkere sa zalihama hrane. U mikenskoj akropoli, međutim, nije bilo monumentalnih kultnih građevina, tako karakterističnih za sljedeće tisućljeće. Kraljevi su bili podređeni nižim generalima, čiji je zadatak bio nadzor nad okolnim naseljima. Najvažniji od njih također su imali impresivne rezidencije.

Najimpresivnija palača podignuta je uz trud deseci tisuća robova. Obično su bili okruženi masivnim zidovima kako bi se zaštitili od invazija susjedne braće i pobuna pokornih domorodaca.

U zlatno doba mikenske ere mogao je postojati u Grčkoj nekoliko stotina manjih ili većih uporišta. Najpoznatiji od njih nalazili su se u Mikena, Tyryns, Tebe ili Atena (tragovi mikenske citadele pronađeni su na atenskoj Akropoli). Zanimljivo, jedan od najveličanstvenijih kompleksa mikenskih palača, smješten u blizini modernog grada Nestorova palača Pilos, nije imala obrambene zidove.

Proces urušavanja mikenske civilizacije započeo je opadanjem važnosti centara palače pred kraj. 12. st. pr, nedugo nakon događaja u Trojanskom ratu. Misterij je, međutim, ono što je dovelo do toga. Hipoteze su različite - pretpostavlja se da su mikenska kraljevstva iskrvarila građanskim ratovima. O tome svjedoči činjenica da se već u 14. i 13. st. pr visoke obrambene zidine, što je ukazivalo na potrebu učinkovite obrane od najbližih susjeda.

Također je moglo biti da su mikenska kraljevstva izgubila previše svoje ljudske snage tijekom dalekih vojnih pohoda. Zanimljiva teorija pripisuje njihov pad pobuni robova, koji su ih, osjetivši slabost svojih bivših gospodara, počeli tjerati iz najmanje branjenih gradova. Potresi koji su pogodili Peloponez također su mogli utjecati na slabljenje najvažnijih gradova.

Na kraju su oslabljene Ahejce protjerala barbarska plemena Dorijana koja su stigla sa sjevera. Tijekom jednog stoljeća, mikenska civilizacija je nestala i počela se razvijati 400 godina razdoblje zove mračno dobakoji je obilježen opadanjem grčke prekomorske trgovine i helenskom kolonizacijom.

Mikene: povijest i mitovi

Mikenska civilizacija dobila je ime po Mikeni, na koju se pozivao Homer jedno od najvažnijih kraljevstava Ahejaca. Glavni grad im je bio istoimeni grad. Prema tradiciji, on ih je financirao Perzej, Zeusov sin i legendarni ubojica Meduze, za gradnju koristi mitske jednooke divove Kiklopa.

Mikenski kralj živio je u utvrđenoj citadeli koja je stajala na brežuljku između dva brda. Njegove ruševine, danas jedna od najposjećenijih atrakcija na Peloponezu, preživjele su do naših vremena.

Nalazi iz oknih grobova otkrivenih u kaštelu upućuju na to da se već nalazi između 1700-1600 p.n.e. ovdje je živio bogati vladar. Glavni dio kompleksa činila je akropola u obliku trokuta. Tu se nalazilo sjedište vladara, a bio je i njegov najvažniji element megaronkako se zvala reprezentativna građevina koja je bila prototip grčkog hrama.

Oko 1350. p.n.e. akropola je bila okružena prvim prstenom obrambenih zidina. Stotinjak godina kasnije područje ograđeno zidinama prošireno je i podignuta su dvoja vrata: monumentalna Lavlja vrata i Sjeverna vrata. Prilikom ove obnove u citadelu je uklopljena četvrt s šahtskim grobovima.

Posljednja ekspanzija dogodila se oko 1225. p.n.e. Tijekom nje zidine su proširene sjevernije i izgrađena je veličanstvena podzemna cisterna, koja je omogućila učinkovitiju obranu tijekom opsade. U konačnici, područje okruženo zidinama bilo je područje 30.000 četvornih metara.

Osim kompleksa palače, unutar zidina kaštela nalazile su se i kuće namijenjene slugama i kraljevskoj straži, te skladišta. U neposrednoj blizini tvrđave izgrađeno je devet kupolastih (tolos) grobova.

Citadela je do kraja preživjela u svom izvornom obliku XII stoljećekada su ga vjerojatno uništili Dorijanci, nakon čega više nikad nije povratio nekadašnji sjaj.

U 1. tisućljeće prna ruševinama nekadašnje utvrde nastalo je malo naselje koje je nakon nekog vremena preraslo u rang gradića. Stanovnici Mikene dali su posljednji herojski dah tijekom perzijske invazije na 479. p.n.e. podružnica 74 ratnika marširao kroz Lavlja vrata i sudjelovao u pobjedničkoj bitci kod Plateje. Kao nagrada, ime njihova grada pronađeno je u blizini Atene i Sparte na pozlaćenom tronošcu darovanom hramu u Delfima.

Hrabrost mikenskog naroda na kraju je dovela do njihovog propasti. Junački podvig izazvao je bijes ljubomore kod stanovnika susjednog grada koji su bljesnuli iz borbe protiv Perzijanaca Argoskoji je u bijesu napao i osvojio nekadašnju prijestolnicu junaka Trojanskog rata. Tako je završila povijest samostalne Mikene.

Zidovi podignuti rukama divova

Obilježje većine mikenskih uporišta bili su masivni zidovi zvani kiklopski. Njihova visina u slučaju citadele u Mikeni čak je dosegla 12 m (debljine cca 7 m), ali danas su otprilike upola manje. Građene su od blokova klesanog kamena nepravilnih stranica, a praznine između njih bile su ispunjene manjim kamenjem.

Veličina utvrda, a u slučaju Mikene i položaj tvrđave, dovodi u pitanje mogućnost njihovog podizanja snagom ljudskih ruku, što je kasnije Helene navelo na zaključak da, poput prave tradicije, njihovi tvorci moraju imati bili su mitološki Kiklopi. Istina je vjerojatno bila puno prozaičnija, a goleme kamene blokove do vrha strme stijene vukli su, vjerojatno po rampi napravljenoj od kamenja i pijeska, nebrojeni robovi, tjerani bičevima.

Grčka prijestolnica zločina: Krvava sudbina kuće Atreides

Tvrđava u Mikeni bila je sjedište obitelji Atreidesčiji je predstavnik bio kralj Agamemnon, glavni zapovjednik svih Ahejaca (Grka) koji idu u Trojanski rat.

Povijest ove dinastije, poznate po Homerovim i dramskim pjesnicima, bila je ispunjena brojnim zločinima počinjenim u krilu uže obitelji.

Bio je rodonačelnik Atreida Atrej, sine Pelops (smatra se organizatorom prvih Olimpijskih igara), koji je u Mikene došao sa svojim punim bratom Tiestes nedugo nakon što ih je otac oboje protjerao jer su ubili polubrata Chrysip. Pelops ih je prokleo zbogom, obilježivši živote njihovih obitelji okrutnim ubojstvima.

Atrej je ubrzo zasjeo na mikensko prijestolje. Idila nije potrajala predugo - nakon nekog vremena Tiestes je zaveo bratovu ženu, koja je iz osvete ubila njegove sinove i dala mu pečenje iz njihovih tijela. Naposljetku je i sam Atrej susreo izdajničku smrt koju mu je nanio Egistusa (njegov vlastiti nećak, sin Tiestesov), koji je osvetio svoju braću.

Sudbina Agamemnona, Atrejevog sina, nije bila ništa manje tragična. Prije nego što je krenuo u Trojanski rat, bio je prisiljen žrtvovati svoju kćer Artemidi Ifigenija. Tijekom desetogodišnje opsade Troje, žena odsutnog kralja Klitemnestra imala je aferu s Egistom. Ljubavnici su imali dovoljno vremena da pripreme plan kako da se riješe zakonitog vladara - ubili su ga prvog dana nakon njegovog herojskog povratka u domovinu, a navodno su počinili ovaj zločin tijekom dočeka.

Sljedeći čin bila je osveta Orest, sina Agamemnona, koji je nakon povratka u Mikene ubio svoju majku i Egista. Ovaj zločin privukao je erynu na njega i izludio ga. Na kraju se uspio osloboditi od njih, okončavši ciklus Atreidesovih zločina.

U predstavi postoji nekoliko verzija koje objašnjavaju kako je prekinut ciklus ubojstava. Prema tragediji Eumenid perje Eshil kletvu su razbili sami bogovi, koji su organizirali Orestovo suđenje na brdu Ares u Ateni. To je trebala biti prva tužba u povijesti Grčke. Odluku je donio žiri koji se sastojao od 12 atenskih građana. Njihovi glasovi za i protiv pogubljenja ravnomjerno su podijeljeni, a matkiller je oslobođen.

Istraživač Schliemanna i maska Agamemnona

Mikena je stoljećima bila napuštena, ali nikad izgubljena – uostalom, niti na trenutak sloj zemlje ili blata nije potpuno prekrio masivne kamene blokove. Cijelo vrijeme su se nazirale ruševine kaštela – cca 170 godina gledao ih (i detaljno ih opisao) Pauzanijea onda su mnogi drugi putnici završili ovdje.

Međutim, otkriće tajni doma Atreida moralo je pričekati do 1876. godine. Samo ih je iznio na vidjelo Heinricha Schliemanna, njemački poduzetnik i arheolog amater, koji je, nošen svojim mladenačkim snovima, počeo tražiti legendarne gradove koji su mu poznati iz mitova i povijesnih knjiga.

Schliemann je već postao poznat po svom nepredviđenom razmišljanju koje ga je nekoliko godina ranije navelo da pronađe svoju izgubljenu Trojau potrazi za kojima se umjesto zaključcima istraživača vodio Homerovim djelima. Slično je bio kritičan prema prijevodima spisa geografa Pauzanije. Do sada se vjerovalo da su, prema antičkom putniku, grobnice leže izvan zidina kaštela, što ukazuje na jednu od grobnica s kupolom. Schliemann je, međutim, doveo u pitanje te zaključke i inzistirao da kraljevske grobnice moraju biti unutar zidina.

Nakon što je dobio odobrenje, započeo je potragu za tim potvrdio svoju hipotezu. Neposredno uz Lavlja vrata, otkopao je netaknute grobove okna, u kojima se krilo jedno od najvećih arheoloških blaga. Tu su pronađeni proizvodi od zlata (ukupno nekoliko kilograma!), srebra, bronce i terakote. Zahvaljujući ovom otkriću, Mikena je u potpunosti opravdala svoj nadimak bogat zlatom. Dopunio je popis predmeta koje je pronašao Schliemann 206 stranica tiska velikog formata.

Među blagom je bila i zlatna maska za koju je Schliemann uzeo posmrtna maska samog Agamemnona. Zadovoljan ovom činjenicom, čak je poslao i telegram u kojem je uzbuđeno napisao "Gledao sam u lice Agamemnona". Danas, međutim, znamo da potječu pogrebni nalazi 16. st. pr, odnosno prethode događajima u Trojanskom ratu cca 400 godina.

Tijekom arheoloških radova koje je provodio Schliemann pronađena su i mnoga druga blaga, uključujući tzv. vaza s ratnicimakoji prikazuje marširajuće vojnike u nošnjama tipičnim za kasnomikensko razdoblje, s kopljem, okruglim štitom, kacigom i kožnom tunikom. Trenutno se nalazi u zbirci Arheološkog muzeja u Ateni.

Schliemannova iskopavanja bila su plodna, ali su samo trajala četrnaest tjedana. U godinama 1884-1902 iskapanja je nadgledao Grk Christos Tsountas, koji je među ostalima iznio na vidjelo ostaci palače i podzemne cisterne.

Posjet Mikeni

Arheološka nalazišta (grčki: Αρχαιολογικού Χώρου Μυκηνών) sastoji se od dva dijela: kaštela s muzejom i manje od jednog udaljenog 400 m Jug Atrejeva riznica. Obje atrakcije posjećujemo kupnjom jedne zajedničke karte.

Vrijedno je planirati u međuvremenu mirno obići cijelo mjesto 90 do 120 minuta. U ljetnim mjesecima dobro je sa sobom imati kapu, vodu i udobne cipele. Put do vrha citadele ide uzbrdo i može biti naporan po vrućem danu.

Cijene ulaznica i radno vrijeme mogu se pronaći na službenim stranicama grčkih ministarstava kulture.

Atrejeva riznica

Atrejeva riznica jedan je od najboljih primjera mikenske arhitekture. To je grobnica s kupolom (inače tolos), građena na kružnom planu, građena od pažljivo klesanog i naslaganog kamena. Do krajem 19. stoljeća smatrala se Agamemnonovom grobnicom.

Zgrada se sastoji od četiri dijela: otvorenog hodnika okruženog zidovima od tesanog kamena (dromos), monumentalnog ulaza (stomion), glavne odaje pokrivene prividnom kupolom (tholos) i male bočne prostorije. Zgrada se nalazi nekoliko stotina metara od kaštela i ima poseban ulaz.

Atrejeva riznica, kao i ostale grobnice s kupolom, vjerojatno je opljačkana u antici. Zgrada je bila izložena tisućama godina i sve dragocjenosti pohranjene u njoj i tragovi koji bi mogli ispričati priču o osobi koja je u njoj pokopana su davno nestali.

Prije ulaska u grobnicu vrijedi obratiti pažnju na prazan prostor u obliku trokuta koji se nalazi neposredno iznad ulaza.

Spomenuo ga je čak i Juliusz Słowacki u svojoj pjesmi Agamemnonov grob.

Iznad vrata grobnice, na granitnom okviru
Hrast raste u trokutu kamenja:
Sadili su ga vrapci ili golubovi,
I lišće postaje crno i zeleno -
I ne pušta sunce u mračnu grobnicu;

Možda je malo iznenađenje što su ga arhitekti namjerno tamo postavili. Bilo je to jedno od najzanimljivijih dizajnerskih rješenja tog vremena. Mikenski graditelji bili su itekako svjesni da bi se, ako bi postavili nešto teško u središte grede koja zatvara ulazni otvor na vrhu, jednostavno puklo. Takva greda stručno se zove nadvratnik i da bi se olakšala iznad nje je ostavljen prazan prostor.

Pročelje zgrade bilo je ukrašeno raznim skulpturalnim elementima. Neki od njih se danas čuvaju u Britanskom muzeju u Londonu i u Arheološkom muzeju u Ateni.

Iako je unutrašnjost grobnice prazna, sama u njoj stoji, osjećamo tihu atmosferu starih dana.

Citadela u Mikeni. Što vidjeti tijekom posjeta?

Od nekada moćne tvrđave sačuvane su samo ruševine. Srećom, brojne opisne ploče približavaju nam povijest građevina i govore o srodnim arheološkim otkrićima.

Kompleks nije toliko opsežan i vrijedi ga prošetati u cijelosti. Po dolasku na vrh akropole čeka nas prekrasan pogled na okolne divlje krajolike.

U nastavku smo ukratko opisali odabrane spomenike kaštela.

Lions Gate

Mikena je neporeciv simbol Lions Gate sa cca 1250. p.n.e. Njegov ukras je reljef koji prikazuje dvije lavice naslonjene na podnožje stupa najstariji sačuvani monumentalni reljef u Europi.

Motiv simetrično postavljenih lavova dolazi iz istočnjačke kulture i u ovom slučaju bi mogao simbolizirati kraljevsku moć. Prije su ove životinje morale imati glave (vjerojatno napravljene od kamena sapunice), no one su se izgubile tijekom stoljeća. Zapravo, vjerojatno samo čudesnim preokretom sudbine nitko nikada nije prisvojio samu skulpturu, koji je bio izložen više od 3000 godina.

Vrijedi obratiti pozornost i na sam stupac, koji je značajno utjecao na razumijevanje povijesti umjetnosti 2. tisućljeće pr Ponavlja oblike drvene arhitekture - iznad arhitrava (donji dio entablature) vidljive su pročelje greda koje pripadaju drvenom stropu (zvanom zid).

Bareljef je postavljen neposredno iznad ulaza i imao je sličnu namjenu kao i prazan trokutasti prostor u slučaju Atrejeve riznice. Možda se na prvi pogled čini nedosljednim, ali puno je lakši od običnog kamenog bloka, pa nije mogao probiti gredu postavljenu iznad prolaza. Štoviše – ako dobro pogledate nadvratnik, odmah ćete primijetiti da je u sredini viši nego sa strane, što dodatno štiti točku koja je najosjetljivija na lomljenje.

U mikensko doba vrata su imala dvostruka vrata. Unutra je bila mala prostorija koja je služila kao oltar.

Žitnica

Nakon što prijeđete Lavlja vrata, s desne strane vidjet ćete ostatke žitnica iz krajem 13. st. pr pričvršćena uz tok Kiklopskog zida. Namjena građevine pretpostavljena je na temelju žitarica pronađenih u podrumu. Tijekom radova na iskopavanju pronađeni su i ulomci lončarskih posuda.

Mrtvačnica A.

Nasuprot dućana naći ćete ruševine pogrebni okrug A.koji od cca 16. st. pr služio je kao grobno mjesto za vladare i članove kraljevske obitelji. Unutra je otkriveno 6 osovinskih grobova. Pet od njih ispitao je Schliemann v 1876. godine pronalaženje neprocjenjivih artefakata unutra - uključujući zlatne maske i posmrtni naprsnici, oružje, dragulji, zlatne tijare ili stotine zlatnih gumba. Originali pronađenih predmeta danas su izloženi u Arheološkom muzeju u Ateni, a kopije najpoznatijih eksponata bit će izložene u mikenskom muzeju.

U početku je grobnica stajala izvan obrambenih zidina. Samo okolo 1250. p.n.e. prošireni su i uključeni u granice kaštela. U to vrijeme vjerojatno je bio prekriven okruglim omotačem.

Velika rampa, ruševine kuća i nekadašnji kultni centar

Od Lavljih vrata prema jugu izgrađena je velika rampa prilikom rekonstrukcije brda na kraju 13. st. prkoji se koristio tijekom svečanih procesija.

Nešto dalje vidjet ćemo ostatke kuća u kojima je pronađena spomenuta vaza ratnika.

Na jugozapadnoj padini kaštela vidljivi su tragovi kompleksa od pet sakralnih objekata podignutih na početku st. 13. st. prkoje su u sljedećem stoljeću pretvorene u stambene kuće. Arheolozi koji su ih istraživali pronašli su glinene figurice i zidnu sliku.

Akropola

Akropola je u mikenskom razdoblju bila srce citadele. Tu se, na vrhu brda, nalazio kompleks palače. Njegov najreprezentativniji dio bio je megaron, koji je bio administrativno i političko središte kraljevstva. Građevine koje su se sastojale od trijema, predvorja (prodomos) i glavne prostorije (domos) s ognjištem u sredini nazivale su se megaroni. Glavna prostorija imala je okrugli otvor na krovu kako bi dim mogao izlaziti. Arhitektonski se megaroni smatraju prototipom grčkih hramova. Ova je soba bila namijenjena samo muškarcima.

Arheološka istraživanja su pokazala da je megaron na kraju spaljen 13. st. pr, mnogo prije invazije Dorijana. Saznanje kako se to dogodilo moglo bi nas približiti odgovorima vezanim za kolaps cijele civilizacije. Djelomično je obnovljena u sljedećem stoljeću, ali nikada nije povratila nekadašnji sjaj.

Većina ruševina vidljivih na akropoli potječe iz nje 13. st. pr, ali su arheolozi uspjeli pronaći i tragove da je brdo već bilo naseljeno rano brončano doba (između 3000. i 2000. pr.n.e.).

Brdo palače u Mikeni korišteno je dugo nakon propasti mikenske civilizacije. U arhaično doba na njegovom vrhu je podignut hram posvećen Ateni, koji je obnovljen u helenističko doba. Međutim, od arhitekture obje zgrade nije sačuvano gotovo ništa.

Sjeverna vrata

Sjeverna vrata izgrađena su u isto vrijeme kada i Lions vrata, ali su mnogo manja i skromnija od njih. Zbog male veličine nije bilo potrebe za korištenjem trokutastog slobodnog prostora iznad nadvratnika, već je jednostavno prekriven masivnom pločom.

Izvorno unutar vrata postojao je prolaz koji je vodio prema megaronu. Imao je i par drvenih vrata.

Podzemna cisterna

Na istočnom kraju kaštela nalazimo podzemnu cisternu koja čini jedno od najvažnijih arhitektonskih dostignuća mikenskog razdoblja.

Cisterna je ugrađena 13. st. pr a da bi se to osiguralo bilo je potrebno pomaknuti granicu zidina. Akumulacija se nalazi na dubini od cca 18 m. Zanimljivo je da je unatoč činjenici da je ulaz u zgradu bio unutar kaštela, podzemni dio nadilazi njegove granice.

Vrijedi ga pronaći, a tijekom dva posjeta Mikeni primijetili smo da ga rijetko tko nalazi. Najveća atrakcija je mogućnost silaska niz tesane stepenice, ali zapamtite da je unutra mračno (ne možete bez svjetiljke) i može biti sklizak.

Kupolaste grobnice

U granicama arheološkog nalazišta kaštela nalaze se ostaci triju kupolastih grobnica. Nažalost, nitko od njih nije preživio u stanju sličnom slavnoj Atrejevoj riznici.

Na ulazu u mjesto iskopavanja pronađene su dvije grobnice: Klitemnesteri (nazvana po Agamemnonovoj supruzi, iako nema naznaka da je zapravo tamo pokopana) i Egistusa (nazvan po kraljičinom ljubavniku).

Odmah pored muzeja vidjet ćemo grobnicu Lavov s dobro očuvanim zidovima, ali bez krova.

Muzej

Nakon obilaska kaštela (ili prije posjeta), možemo otići do moderne, ali male zgrade muzeja. Unutra ćemo vidjeti, između ostalih model cijelog kompleksa, najveće freske pronađene iz mikenskog razdoblja ili replike predmeta (uključujući masku Agamemnona) koje je Schliemann pronašao u grobovima jedrilica.

Osim njih, posjetitelji će pronaći vaze, zavjetne figurice, razne svakodnevne predmete i informativne ploče (npr. posvećene arheološkim radovima od krajem 19. stoljeća).

Pristup i parking

Mikena se nalazi u istočnom dijelu Peloponeza, u povijesnoj zemlji Argolidi.

Veliko parkiralište nalazi se odmah na ulazu u citadelu. Njegove koordinate su: 37.730405, 22.754202.

Drugo parkiralište nalazi se kod Atreusove riznice. Njegove koordinate su: 37.727418, 22.754616.

Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!

Kategorija:

Europa