Nakon dugogodišnjeg istraživanja dna Atlantskog oceana i olupine Titanica, nije bilo moguće pronaći tijela svih žrtava katastrofe. Kad se brod razdvojio i njegovi dijelovi su se počeli ubrzano spuštati dok konačno nisu nestali pod vodom, morske struje su njegove krhotine i tijela ljudi koji su se nalazili na brodu raspršile po golemom području oceanskog dna.
Od 2.228 putnika Titanica, samo sedamsto trideset ih je preživjelo od katastrofe. Gotovo osamdeset posto posade je poginulo, uključujući sve mehaničare, cijeli orkestar, višeg telegrafista i kapetana Smitha, koji mu je u čast učinio čast da ne napusti brod koji je tonuo. Thomas Andrews, koji je bio odgovoran za izgradnju Titanica, posljednji je put viđen u sobi za pušenje nakon dva sata ujutro. Izvjesno je da je poginuo u nesreći, iako njegovo tijelo nije pronađeno. Jedan od telegrafista i policajac spasili su se dok su čekali pomoć na prevrnutom čamcu.
U nesreći je poginulo manje od polovice putnika u prvoj klasi. Od putnika u drugom razredu više od polovice je poginulo, a najmanje privilegirani treći razred izgubio je tri četvrtine ljudi. U čamcima za spašavanje Titanica bilo je mjesta za 1000 ljudi, no početak evakuacije bio je vrlo nepromišljen i kaotičan. Čamci su odlazili, iako je još bilo dosta mjesta za druge, a kao rezultat toga, sljedeći brodovi su bili opasno pretrpani.
Nesretnici koji su pali u vodu malo su nikoga zanimali. Pokušali su se spasiti skačući na veće predmete i namještaj s broda koji su plutali na površini. Međutim, bile su natopljene, a temperatura je bila toliko niska da ih je mraz vrlo brzo ubio. Ispostavilo se da je Geoffrey Lowe, peti časnik, heroj koji je spasio nekoliko života tako što je preživjele podijelio na nekoliko čamaca, a zatim hvatao ljude iz vode. Međutim, nije imao fizičke mogućnosti pomoći svima, pa su ostali plutali u ledenom oceanu, čekajući pomoć.
Panika koja je izbila kada su svi odjednom shvatili neizbježnost Titanicove sudbine dovela je do Danteovih scena. Neki muškarci su histerično pokušavali doći do čamaca za spašavanje pred ženama i djecom. Strah za vlastiti život zasjenio je moral i čast. Začuli su se pucnji upozorenja kako bi ohladili njihove impulse. Neki svjedoci su čak rekli da je prije dva sata ujutro bilo nekoliko mrtvih od posljedica pucnjave.
Danas je poznato da bi mnogo više ljudi moglo preživjeti ovu katastrofu da je Titanic opremljen odgovarajućim brojem čamaca za spašavanje. Ponos i varljivo samopouzdanje njegovih dizajnera značilo je da nije bilo dovoljno čamaca da spasi sve ljude u ekstremnoj situaciji. Nažalost, te noći dogodila se ekstremna situacija i nitko nije mogao otkloniti nemar koji je učinjen u dizajnu broda. Početkom dvadesetog stoljeća još su postojali potpuno zastarjeli propisi koji su predviđali odvajanje putnika po klasama.
Da je odlučeno da se spašavaju svi redom, bez nametnutog reda, spasilo bi se više ljudi. U takvoj tragičnoj situaciji ipak se prisjetilo da putnike trećeg razreda treba odvojiti od ostalih. Hoće li netko preživjeti ovisilo je o nacionalnosti, spolu i razredu u kojem je putovao. Prvorazredni Amerikanci imali su najbolje šanse za preživljavanje. Neki su putnici s brodom otišli na dno, neki su se utopili nakon pada u vodu, dok mnogi nisu dobili pomoć te su se smrzli prije nego što je stigao do njega.
Brod se sudario s santom leda oko 23:40 - 14. travnja. U 2.20 15. travnja brod je potonuo.