Iako danas, više od stotinu godina nakon pada najpopularnijeg putničkog broda, znamo što je izravno pridonijelo njegovom potonuću, neprestano se pojavljuju nove teorije o neizravnim uzrocima sudara. Nitko ne sumnja da je Titanic potonuo nakon što je punom snagom udario u santu leda, no pojavila su se nova otkrića koja objašnjavaju zašto je brod tako brzo plovio kroz opasno ledeno polje.
Oni dokazuju da su ljudi odgovorni za sigurnost putnika prikrivali činjenice čije bi otkriće zasigurno rezultiralo otkazivanjem krstarenja. Danas se čini da je pritisak da se ispuni očekivanja postavljena na ovo izvanredno plovilo zasjenio pragmatičan pogled na nagomilane nevolje. Ako se tome doda slava neuništive strukture koju uživa Titanic, dobivamo plan za krstarenje čiji je uspjeh uvelike ovisio o hirovima sudbine. Odlučeno je vjerovati da će Titanic imati sreće na svom prvom putovanju, ali neće biti povoljan do svog kobnog kraja.
Dokumentarac irskog istraživača Titanica Senana Molonyja, koji je promovirao National Geographic, baca novo svjetlo na tragediju Titanica. Sve je počelo kada su u jednoj od aukcijskih kuća pronađene fotografije broda koji je John Kempster snimio u Belfastu. Ove fotografije jasno pokazuju dugačku crnu mrlju na desnoj strani trupa, upravo na tom mjestu, koju je kasnije rastrgnuo santa leda. Ova mrlja odmah je zainteresirala znanstvenike. Nagađalo se da je možda riječ o odrazu objekta koji je u to vrijeme plutao na vodi i nije bio uključen u kadar, no analiza je odbacila ovu teoriju. Bilo je mnogo vjerojatnije pretpostaviti da je na brodu od samog početka bio veliki požar.
Fred Barret, vatrogasac s Titanica, čije je svjedočenje otkriveno, svjedočio je da se posada zapravo morala boriti s požarom u Belfastu. Uprava brodarske linije White Star Line, međutim, nije se htjela izlagati bijesu ljudi, što zasigurno ne bi izbjegli, pa je odlučeno da se na krstarenje krene bez promjene rasporeda. Tako je odlučeno spasiti dobro ime loze, riskirajući živote preko dvije tisuće ljudi.
Kad je brod napustio luku Southampton, diljem Britanije je došlo do štrajka rudara i ugljen je privremeno bio luksuzna roba. Kad se ugljen spontano zapalio na Titanicu, vatrogasci su pokupili tinjajuće grumene i u žurbi ih bacili u kotlove. Dakle, nije istina da je kapetan Edward Smith plivao vrtoglavom brzinom jer je htio postaviti rekord za prelazak Atlantskog oceana. Titanic je jurio kroz ledeno polje jer je kapetan odlučio da se zapaljeni ugljen odmah mora baciti u peći. Zbog toga je tamo prevezeno više materijala nego što je potrebno, a brod se razvijao opasnim brzinama.
U sastavu goriva desetak vatrogasaca nije uspjelo ukrotiti sve veću vatru. Visoka temperatura rezultirala je ne samo tamnom mrljom na vanjskoj strani broda, već i ozbiljnim slabljenjem cijele konstrukcije na ovom mjestu. Zid pregrade koji bi inače držao brod na površini bio je više od sedamdeset posto slabiji zbog temperatura koje su dosezale 1000 stupnjeva Celzija.
Znanstvenici kažu da bi Titanic ionako krenuo nizbrdo da nije bilo požara. Međutim, vatra i oslabljena čelična konstrukcija učinili su da se brod puno brže napuni vodom. Ne bi se dogodila nikakva tragedija da vlasti White Star Linea nisu inzistirale na tome da putovanje bude nemilosrdno. A da je Titanic napustio Belfast, ali ga nije izgorjela vatra, santa leda bi udarila u jaku strukturu, brod bi se počeo puniti vodom, ali takvim tempom da bi većina ljudi čekala pomoć s Carpathije.