U srcu povijesne jezgre Münchena i na periferiji grada nalaze se palače i ljetnikovci bivše bavarske dinastije Wittelsbach. Mnogi turisti koji posjećuju München posjećuju glavnu rezidenciju u centru grada, a neki od njih odlaze i u ljetni kamp koji se nalazi zapadno od nekadašnjih gradskih zidina. Kompleks palače Nymphenburg.
Nisu svi svjesni, međutim, da nekoliko kilometara sjeverno od središta Münchena, unutar općine Oberschleißheim (Oberschleissheim), nalazi se još jedan od kompleksa palače - barokni Palača Schleißheim (njemački: Schloss Schleißheim)što ni po čemu nije inferiorno u odnosu na dva prethodno spomenuta.
Kompleks palače Schleißheim sastoji se od tri zgrade smještene u jednom redu: Stara palača (njem. Altes Shloss), Nova palača (njemački: Neues Schloss) i Palača Lustheim (njemački: Schloss Lustheim). Posljednja dva međusobno su odvojena baroknom dužinom od preko kilometar vrt palače (njemački: Hofgarten).
Sve palače možemo posjetiti nakon kupnje ulaznice, a vrtovi palače su besplatni i otvoreni tijekom cijele godine.
Više fotografija: Galerija iz palače Schleissheim i palače Lustheim (oko Münchena).
Povijest
Počeci kompleksa palače Schleissheim dosegnu svoj kraj XVI stoljećakada je vojvoda od Bavarske William V kupio 1595. godine nekoliko seoskih objekata na mjestu današnjeg Starog dvora. Wilhelm je pregradio seoske zgrade u malu rezidenciju u kojoj je volio provoditi vrijeme daleko od kurije. I iako je William postao poznat kao ambiciozni graditelj i organizator, na kraju je upravo on osnovao kraljevsku pivovaru koja postoji do danas (Staatliches Hofbräuhaus ili jednostavno Hofbräu), renesansni Stari dvor sagradio je samo njegov sin i nasljednik Maksimilijan I.. William je doživio kraj sv. 1617. godine obnovljena i umrla unutar zidina obnovljene palače 1626. godine.
godine započelo je još jedno veliko proširenje kompleksa 1684. godine. Izbornik Bavarske Maksimilijan II Emanuel naručio izradu baroknog vrta i palače Lustheim, koja je trebala biti vjenčani dar Marije Antoanete Habsburške. Korištenje palače Lustheim bila je tipična za to vrijeme i dvorski život - palača je trebala biti lovački dom u kojem će se vojvotkinja moći odmoriti nakon lova, ali je ujedno trebala omogućiti i organiziranje raznih događanja. Palača, građena 4 godine, bila je toliko veličanstvena da je postala domaćin mnogih balova i dvorskih događanja.
Maksimilijan Emanuel bio je jedan od najambicioznijih vladara svog vremena. Vidio je i sebe i svoju djecu na najvažnijim prijestoljima zapadne Europe. U 1695. godinetri godine nakon smrti Marie Antoinette oženio je kćer Jan III Sobieski, Teresa Kunegunda. Iako mu je ovo vjenčanje dalo priliku da se bori za poljsko prijestolje nakon kraljeve smrti u 1696. godine, upravo je Maksimilijan imao puno veće ambicije.
Izbornik Bavarske, okriljen pobjedama u bitkama s trupama Osmanskog Carstva, vidio je sebe prije u ulozi cara sveto Rimsko Carstvo. Imajući u vidu svoju buduću ulogu, Maksimilijan je odlučio sagraditi novu palaču u koju se trebao preseliti iz svoje rezidencije u Münchenu odmah nakon što je dobio nominaciju za cara. Planovi su bili vrlo ambiciozni - novi kompleks trebao je imati četiri krila i bio bi veličine palača u Versaillesu i Beču! Za dizajn palače zaslužan je dvorski arhitekt švicarskog podrijetla Henrico Zuccalli.
Početni planovi su bili vrlo ambiciozni. Prema prvim projektima, nova palača je trebala biti izravno povezana sa Starim dvorom. Gradnja je počela god 1701. godine i sljedeće tri godine uspjeli smo postaviti kostur glavnog krila. Maksymilianov niz prekinut je nedugo nakon početka izgradnje. Nakon poraza v 1704. godine u bitka kod Blenheima Izbornik Bavarske bio je prognan u Francusku, gdje je proveo koliko god 11 godina. Četiri godine nakon povratka kući, Maksymilian je nastavio gradnju rezidencije, ovaj put pod nadzorom arhitekta Joseph Effner. Glavni rad je trajao od 1719. do 1726. godine i tada je prošireno jedino glavno krilo koje postoji do danas. Palača je bila uređena u francuskom kasnobaroknom stilu, što se svidjelo bavarskom izborniku tijekom boravka na francuskom tlu.
Maksimilijan nije doživio cara Svetog Rimskog Carstva i nikada nije preselio svoj dvor u novostvorenu rezidenciju. Elektor je umro veljače 1726. godine godine bez dovršetka posla, iako je na dan Maksimilijanove smrti ostalo da se dovrši samo opremanje i uređenje pojedinih prostorija. Radovi na Novoj palači dovršeni su trenutak kasnije za vrijeme vlade Charles Albrecht.
Neke od prostorija palače obnovljene su u neoklasičnom stilu za vrijeme vladavine unuka Maksimilijana Emmanuela - Maksimilijan III Józef.
Nova palača
Iako Nova palača (njemački: Neues Schloss) Nije izgrađena prema prvotnom planu i konačno je izgrađeno samo jedno krilo, rezidencija Maksimilijana Emanuela i danas je jedna od najzanimljivijih baroknih palača u našem dijelu Europe.
Interijer palače uvelike odražava Maksimilijanov način viđenja sebe i svog životnog puta. Najbolji primjer za to su deseci motiva koji prikazuju izbornika kao ratnika ili vođu - to su i tapiserije proizvedene u Bruxellesu i slike koje prikazuju Maksimilijana u vojsci ili na bojnom polju. Naime, tijekom ratova s Osmanskim Carstvom izbornik je bio hrabar i hrabar – borio se uz Jana III. Sobieskog u obrani Beča i u mnogim drugim bitkama, a najveći uspjeh bio mu je Beograd iz turskih ruku.
U sobama palače može se vidjeti i Maksimilijanova ljubav prema umjetnosti, posebice prema djelima baroknih umjetnika. Maksimilijan je, kao guverner španjolske Nizozemske, neko vrijeme proveo u Bruxellesu, gdje se zainteresirao i nabavio mnoga djela nizozemskih majstora. Dok je bio u današnjoj prijestolnici Belgije, naručio je i izradu skupine tapiserija koje prikazuju njegova postignuća.
U palači je sačuvan samo dio originalnog namještaja i posuđa. Nova palača, međutim, nije previše stradala tijekom bombardiranja, zahvaljujući čemu je, za razliku od rezidencije u Münchenu, ovdje sačuvana većina izvornih fresaka i ukrasa. Većinu stropnih freski oslikao je venecijanski umjetnik Jacopo Amigoniiako je neke od prostorija uredio lokalni umjetnik Cosma Damian Asamčije freske krase mnoge münchenske crkve. On je bio odgovoran za štukature Johann Baptist Zimmermann, koji je bio jedan od glavnih preteča minhenskog baroka i rokokoa.
Možemo sami posjetiti palaču. Ima za posjetiti 30 soba. U mnogim sobama nalaze se djela baroknih majstora, pa bez pretjerivanja možete nazvati i palaču umjetnička galerija.
Kada uđemo unutra, jedna od prvih stvari koje ćemo vidjeti bit će maketa jednog od posljednjih ambicioznih planova za proširenje Nove palače autora Josepha Effnera.
Već u prizemlju ćete pronaći nekoliko soba i mjesta koja vrijedi posjetiti. Ogroman vestibul (predvorje na ulazu u palaču) odlikuje se tamnijim bojama i toskanskim stupovima.
Smatra se najvažnijom prostorijom u prizemlju Blagovaonica. Vrijedno je zapamtiti da je neoklasični izgled ove sobe rezultat rekonstrukcije u godinama 1771-1774. Na stropu je odmah uočljiva freska koja prikazuje gozbu koju je nimfa Kalipso pripremila za Odiseja nakon dolaska na otok Ogygia. Na temelju te teme određena je namjena prostorije. Štukatura na početku stropa predstavlja znakove zodijaka, a na zidovima su portreti bivših vladara iz dinastije Wittelsbach: Maksimilijana I., Ferdinanda Marije, Maksimilijana Emanuela, Karla Albrechta (kasnijeg cara Svetog Rimskog Carstva) i Maksimilijana III Josipa.
Na suprotnoj strani blagovaonice nalazi se vrtna soba ukrašena freskama s vrtnim motivom Cosmasa Damiana Asama i impresivnim štukaturama Johanna Baptista Zimmermanna.
U prostorijama 41 - 44 organizirana je galerija francuskog baroka. Unutra ćemo vidjeti, između ostalih velika slika koja prikazuje Maksymiliana Emanuela s obitelji nakon povratka iz progonstva iz Francuske i djelo koje prikazuje vojsku Luj XIV (Kralj Sunce) tijekom borbi sa Španjolskom Nizozemskom i Nizozemskom.
Turisti iz Poljske mogu biti zanimljivi soba 43 s autorskim djelima Pierre-Denis Martinagdje je umjetnik prikazao bitke Jana III Sobjeskog s Turcima i portret samog vladara. Zanimljivo je da je slike naručio jedan od francuskih časnika koji se bore na strani Sobieskog - Philip Dupont.
Veličanstveno stubište, kao dio velike dvorane, vodi na kat, gdje su smješteni kraljevski stanovi. Iznad stepenica vidjet ćemo prekrasnu stropnu fresku koja prikazuje Veneru u kovačnici Vulkana. Autor djela je Cosmas Damian Asam i to je bila prva svjetovna freska koju je izradio. Korišten je, između ostalog, koncept stepenica projektiranje stepenica u rezidenciji u Würzburgu.
Nakon što odemo gore, možemo ići do Super dvorana, u kojem je glavni motiv ovjekovječiti pobjede Maksimilijana Emanuela nad postrojbama Osmanskog Carstva. Strop je ukrašen freskom Jacopo Amigoni, a Johann Baptist Zimmermann izradio je bijele štukature s vojničkim motivima. U prostoriji se nalaze i dvije ogromne slike koje prikazuju Maksimilijanova vojna postignuća umjetnika Franz Josef Beich.
Velika dvorana se iznajmljuje za razna događanja i tijekom našeg posjeta može biti popunjena stolicama i/ili pozornicom.
Iza Velike dvorane nalazimo Victory Room, koja je služila kao blagovaonica. Uz stropnu fresku Jacopa Amigonija, postoji nekoliko slika koje prikazuju pobjedničke borbe Maksimilijana Emanuela tijekom bitaka s Turcima u god. 1683-88. Autor slika, kao i u Velikoj dvorani, je Franz Josef Beich.
Iz Velike dvorane možemo ići u tzv Velika galerija, odnosno hodnik dužine 57 metara i visina 8 metarasa 11 prozora koji gledaju na vrt. S obje strane hodnika nalaze se kraljevski stanovi - s lijeve strane kneginjini, a s desne strane izborni stanovi. Kada bi se otvorila sva vrata u oba dijela palače, dobili bismo hodnik dužine u pravoj liniji 160 metara.
Maksymilian Emanuel je u povodu vjenčanja odlučio hodnik pretvoriti u umjetničku galeriju Charles Albrecht u 1722. godine. Galerija je nastala po uzoru na Grande Galérie u Louvreu, iz vremena kada je Louvre bio rezidencija francuskih kraljeva. U početku su zidovi bili ukrašeni djelima talijanskih i flamanskih majstora, od kojih neki ovdje vise i danas. Dvije velike slike Piotra Rubensa ("Petar i Pavao" i "Pomirenje Ezava i Jakova") smatraju se najvažnijim djelima.
Za neke turiste neće slike biti najveće blago Velike galerije, već veličanstveni lusteri i drveni stolovi münchenske kurije.
Lusteri do pola izrađeni u manufakturi u Češkoj 18. stoljeće smatraju se baroknim umjetničkim djelima. Svaki od pet sastoji se od cca 2.500 stakla elemenata i visoka je 1,70 metara! Nije iznenađujuće da niti jedan od lustera nije preživio u svom izvornom stanju do danas. Posljednjih godina su renovirani, a svi elementi koji nedostaju dodani su u manufakturama u Sjevernoj Češkoj. Lustere u Beču kupio je Maksymilian III Józef.
Rezbareni stolovi bili su, pak, atribut tipičan za palače i rezidencije obitelji Wittelsbach. Za njihovu proizvodnju odgovorna je privatna manufaktura bavarskih vladara. Joseph Effner bio je odgovoran za dizajn onih u Velikoj dvorani.
Stanovi s obje strane imaju sličan raspored. U oba hodnika vise bruxelleski tepisi koji prikazuju pobjede Maksimilijana Emanuela. U sobama ćemo vidjeti i stropne freske Jacopa Amigonija.
Spavaća soba, koja je imala i reprezentativne funkcije, vrijedna je pažnje u dijelu elektora. Prostorija je podijeljena na dva dijela balustradom s bavarskim lavovima, a u niši se nalazi originalni barokni krevet, koji se netaknut do danas održao. Stropna freska u vladarovoj spavaćoj sobi prikazuje usnulog boga rata Marsa.
Radovi flamanskih majstora izloženi su u sobi 9, u velikoj radnoj sobi u biračkim stanovima. Najvažnija djela u ovoj prostoriji su slike Anton van Dyck. Među djelima majstora možemo potražiti reprezentativan portret poljski kozak.
U slučaju kneginjinih stanova, najdojmljivija je kapela na samom kraju palače, ukrašena posebnim pločama koje imitiraju mramor. Zanimljiva je činjenica da su paneli nastali u 1629. godine u svoju rezidenciju u Münchenu, i to samo u 1724. godine U cijelosti su premješteni u Novu palaču. Iznad oltara visi slika iz škole Petera Rubensa koja prikazuje Marijino uzašašće.
Šetajući vojvotkinjinim stanovima možemo potražiti portret Terese Kunegunde koji se nalazi u dvorani za audijenciju. U krilu vojvotkinje, u dijelu umjetničke galerije, izloženi su radovi talijanskih baroknih majstora.
Za smireni obilazak palače potrebno nam je cca 90 minuta.
Dvorski vrt (njemački: Hofgarten)
Iza Nove palače nalazi se preko kilometar dugačak dvorski vrt, čiju je prvu verziju on projektirao Henrico Zucalli u 1684. godine. Nekoliko godina kasnije stvoren je napredni sustav kanala koji ne samo da teče kroz park, već je i izravno povezan: s rijekom Izara, Rijeka Würm i Palača Dachau.
Kroz središte vrtova prolazi široki središnji kanal koji okružuje palaču Lustheim, tvoreći mali otok. Voda teče u središnji kanal iz istočnog kanala izravno iz Isara.
Uz središnji kanal vrtom teku još dva uža kanala - sjeverni i južni. Južni kanal teče od zapada prema istoku rijeke Würm – prolazi pokraj palače Schleißheim i teče do palače Lustheim, a zatim se spaja sa Sjevernim kanalom. Sjeverni kanal ide od istoka prema zapadu, odnosno od palače Lustheim do palače Schleißheim i dalje do palače Dachau. Voda iz rijeka Izara i u manjoj mjeri iz Würma slijeva se u Sjeverni kanal.
Na kraju XVII stoljeća mreža kanala je proširena i dovedena u palaču Nymphenburg. Ovako opsežna mreža bila je nešto jedinstveno u našem dijelu Europe; rješenje je napravljeno po uzoru na strukture pronađene u Nizozemskoj. Zarobljeni zarobljenici iz Osmanskog Carstva korišteni su za kopanje kanala. Kanali su služili za prijevoz robe i za normalno kretanje između kraljevskih rezidencija. Venecijanske gondole su se vozile između tri palače - Dachau, Nymphenburg i Schleißheim.
Tijekom izgradnje Nove palače, Maksymilian Emanuel naručio je da obnovi dio francuskog vrta vrtni arhitekt Dominique Girard. U to vrijeme, na pr. vrt u prizemlju neposredno iza nove rezidencije. Girard je također bio zaslužan za rekonstrukciju vrtova u palači Nymphenburg iu obje palače možemo vidjeti slične koncepte poput kaskada i fontana.
Za razliku od parka iza palače Nymphenburg, vrtovi palače Schleißheim nisu obnovljeni XIX stoljeća. Zahvaljujući tome zadržali su izvorni barokni raspored i oblik, što ih čini jednim od rijetkih autentičnih i velikih baroknih vrtova u srednjoj Europi.
U drugom poluvremenu XIX stoljeća Kralj Luj I naručio je dvorski vrtni arhitekt Carl Effner obnova vrta zadržavajući izvorni stil s kraja 17. stoljeća. Danas, šetajući vrtom, međutim, nećemo vidjeti mnogo skulptura ili ukrasa, jer je većina njih stradala tijekom ratovanja u 20. stoljeću.
Ulaz u vrt je besplatan. Radno vrijeme: (ažurirano kolovoza 2022.)
- Siječanj, veljača, studeni, prosinac - od 8 do 17 sati
- Ožujak, listopad - od 8:00 do 18:00 sati.
- travanj, rujan - od 8:00 do 19:00 sati
- od svibnja do kolovoza - od 8:00 do 20:00 sati
Vodene predstave održavaju se u vrtnim fontanama od travnja do sredine rujna. Od ponedjeljka do petka od 11:30 do 16:00 sati, a vikendom od 10:00 do 18:00 sati. (ažurirano kolovoza 2022.)
Palača Lustheim
Palača Lustheim izgrađena je godine 1684-1688 i bio je vjenčani dar Maksimilijana Emanuela za prvu ženu Marije Antoanete Habsburške. Pretpostavka izbornika bila je stvoriti lovačku kuću i palaču koja bi mogla ugostiti balove i dvorske događaje.
Glavna dvoetažna Dvorana za bankete Odlikuje ga impresivna stropna freska s prikazom božica lova Diana. Ovdje je vrijedno spomenuti da je prva tako velika freska nastala u svjetovnoj zgradi u našem dijelu Europe. Jedan portret princeze Tereze Kunegunde visi među slikama u palači. Osim freski, zidnih ukrasa i kuhinje u palači nećemo pronaći nikakve druge ostatke prvobitne namjene građevine.
U 1971. godine palača je otvorena Muzej porculana Meissen (njemački: Meißen). U svim sobama palače tematski raspoređeni eksponati iz prvih 50 godina rada manufakture - od 1708. do izbijanja Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.). Izloženo je gotovo 2000 različitih eksponata. Neki od njih odlikuju se izgledom i originalnošću, a drugi jednostavnom izradom. To je najvažnija zbirka meisenskog porculana izvan Saske. Nažalost, opisi na licu mjesta su uglavnom na njemačkom jeziku.
Stižemo u palaču Lustheim tucet minuta počevši od izlaza iz Nove palače. Imat ćemo skoro kilometar i pol hoda!
Paviljoni u palači Lustheim
Tijekom izgradnje glavne palače Lustheim izgrađena su i dva paviljona koji se nalaze na sjevernoj i južnoj strani, izvan otoka.
Nastao je južni paviljon kapela (njemački: Renatuskapelle). Sama kapela možda neće impresionirati svojim dekorom, ali pravi dragulj nalazi se iza oltara - to je masivni okvir u obliku anđela koji drže sliku.
Jedno od najintrigantnijih blaga cijelog kompleksa – tzv Prekrasna konjušnica. Zgrada je ispunjena stropnim i zidnim freskama i teško je povjerovati da su konji zapravo držani na takvom mjestu.
I iako ne možemo ući unutra, moći ćemo lako vidjeti unutrašnjost kroz otvorena vrata.
Možemo ući/posjetiti oba paviljona besplatno. Paviljoni su otvoreni od travnja do rujna od 9:00 do 18:00 sati (osim ponedjeljka). Paviljoni su zatvoreni u preostalim mjesecima.
Stara palača
Utemeljena u godinama 1617.-1623. Stari dvor (njemački: Altes Schloss) bila je jedna od prvih ranobaroknih građevina u cijeloj Bavarskoj, a stoljećima se isticala svojim bogatim ukrasima i prekrasnim dekorom.
Stari dvor, koji danas postoji, nema puno zajedničkog sa svojim prototipom. Izvorna zgrada je uništena tijekom bombardiranja Drugog svjetskog rata, a samo je granata obnovljena početkom 1970-ih.
Unutra su otvorena dva međusobno povezana muzeja. U jednom od njih nalazi se muzej vjerskog folklora s nekoliko tisuća eksponata. Postoje, između ostalih razne jaslice, a iz Poljske su izloženi izrezi iz Łowicza.
Drugi dio muzeja može biti diskutabilan iz perspektive poljskog turista. Izložba se usredotočuje na područja koja su prije pripadala Pruskoj, a koja se, kao rezultat oba svjetska rata, više ne nalaze unutar granica njemačke države. Tematika je drugačija i obuhvaća razdoblje od vremena Teutonskog reda do kraja 19. stoljeća. Dio izložbe su eksponati koji predstavljaju, primjerice, Toruń.
Opisi na obje izložbe su samo na njemačkom jeziku.
Razgledavanje
Sve tri gore opisane palače otvorene su za javnost. Svaku od njih obilazimo samostalno i bez vodiča. Palače nisu baš popularne i ako propustimo školski izlet ili njemački grupni izlet, u većini soba možemo biti potpuno sami.
Za obilazak Nove palače potrebno nam je cca 60-90 minuta. U unutrašnjosti, osim stanova i soba koje koriste bavarski elektori, vidjet ćemo mnoga djela baroknih majstora - Njemačke, Italije i Nizozemske. Na blagajni možemo posuditi audio vodič na engleskom jeziku za 2,50 €. (ažurirano kolovoza 2022.)
Danas se u palači Lustheim nalazi Muzej porculana Meissen. Osim izložbi, vrijedi pogledati i glavnu plesnu dvoranu s prekrasnom freskom. Trebamo na licu mjesta 30-45 minuta.
Zapamtite da postoji prolaz od Nove palače do palače Lustheim gotovo jedan i pol kilometar, za što će nam trebati čak nekoliko minuta.
Prema našem mišljenju, minimalno vrijeme za obilazak obje palače i vrta je cca 3 sata.
Stari dvor je uništen tijekom rata, a obnovljena je samo njegova školjka. Unutra nećemo vidjeti originalne sobe s freskama, namještajem ili ukrasima. Za oba muzeja unutra, opisi su samo na njemačkom jeziku. Prednost je što kupnjom kombinirane ulaznice možete ući u Stari dvor bez ikakvih dodatnih naknada i jednostavno "proletjeti" izložbom.
Ulaznice i propusnice (ažurirano kolovoza 2022.)
ulaznice:
- Nova palača - 4,50€
- palača Lustheim - 3,50€
- Stari dvor - 3€
- Kombinirana ulaznica za sve atrakcije - 8€
Ulaze djeca i adolescenti do 18 godina besplatno.
Radno vrijeme (ažuriranje kolovoza 2022.)
Sve palače imaju isto radno vrijeme:
- od travnja do rujna od 9.00 do 18.00 sati.
- od listopada do ožujka od 10:00 do 16:00 sati
Pažnja! Sve palače su zatvorene u ponedjeljak.
Zatvorene su i palače: 1. siječnja, u utorak prije Čiste srijede, te 24., 25. i 31. prosinca.
Upute (ažurirano u svibnju 2022.)
Do kompleksa palače Schleißheim možete doći s glavne željezničke stanice u Münchenu prigradskim vlakom S1 ide prema aerodromu. Izlazimo na autobusnoj stanici Oberschleißheim. Pažnja! To je prva stanica izvan središnje zone, pa moramo kupiti skuplju kartu.
Po izlasku iz kolodvora, sve što trebate učiniti je ići na jug pješice – tamo biste trebali stići za cca 15 minuta.
Pristup za osobe smanjene pokretljivosti (ažurirano u kolovozu 2022.)
Novi dvor i Stari dvor pogodni su za osobe smanjene pokretljivosti. Do palača postoje rampe, a unutra su dizala.
U slučaju palače Lustheim, morate se popeti nekoliko stepenica da biste ušli. Do prostorija u podrumu vode samo stepenice, koje je moguće prevladati uz pomoć muzejskog djelatnika posebnim liftom.