Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!
U najjednostavnijem smislu, ironija znači skrivenu zlobu, prezir, izrugivanje izraženo s prividnim odobravanjem ili ruglo skriveno u prividnom odobravanju. Dolazi od starogrčke riječi eriomeia, što znači ruganje.
U ironičnoj upotrebi česte su interferencije, npr. "naravno", "nesumnjivo", "stvarno", "kao što je poznato" i metajezički elementi kojima je cilj usmjeriti primatelja izjave na njezino ispravno tumačenje. Vrlo često se u pisanim tekstovima pokušava grafički označiti ironija korištenjem kurziva, podebljanog, podcrtanog ili velikog slova. Krajem devetnaestog stoljeća pokušava se uvesti grafički znak za ironiju koji je dizajnirao francuski pjesnik Alcantar de Brahm, a koji je imao oblik obrnutog upitnika. Međutim, to se nije uhvatilo.
Stilska figura
Ironijom se može nazvati i stilska figura, koja se sastoji u proturječnosti između doslovnog i namjeravanog značenja iskaza. Primatelj u većini slučajeva uočava tu proturječnost i tretira je kao parodiju ili skriveno ruganje. Ironija u ovom slučaju ima nekoliko funkcija: ismijavanje protivnika (satirična funkcija), pojačavanje argumenata, diverzifikacija iskaza, pokazivanje distance (također prema sebi – samoironija), ugoda publici.
Filozofski stav
Ironija može značiti i estetsku kategoriju vezanu uz specifičan filozofski stav, u kojem prevladava percepcija stvarnosti, prije svega, kao borbe nepremostivih proturječnih sila, te se tako želi udaljiti od nje. Već se u staroj Grčkoj pojavila kao sokratska i tragična ironija. Tragična ironija je u tome što protagonist ne shvaća ozbiljnost vlastite situacije. Uzmimo mit o Labdakidima kao primjer. Edip, ubivši Lajosa, čini tragičnu krivnju (hamartia), koja nije potpuno svjesna. Junak ne zna identitet svoje žrtve. Isto je i s oženjenom majkom. Edip griješi i o ponosu (hybris) jer optužuje Tireziju i Kreonta za izdaju i odbija priznati svoju krivnju. Zauzvrat, Sokratova ironija, odnosno metoda razgovora koju je Sokrat koristio prema slučajnim sugovornicima koji su se susreli na Agori, poslužila je za uklanjanje privida istine. Vješto postavljajući pitanja i usmjeravajući sugovornike na vlastiti način razmišljanja, priklonio ih je vlastitim stavovima i prenio moralne istine koje je prepoznao. Njegovu su nit preuzeli mnogi filozofi, uključujući S. Kierkegaard i L. Shestow.
Romantizam
Drugi val ironije, shvaćen kao estetska kategorija, dolazi tijekom razdoblja romantizma. Takozvana romantična ironija dobila je novo značenje, naložila je pjesniku da s distance od svijeta prikaže proturječja koja vladaju svijetom, čovjekom i umjetnošću. Tijekom tog razdoblja očitovala se u kombiniranju proturječnih elemenata poput komedije i tragedije ili fantazije i realizma. Štoviše, bila je snažno naglašena umjetnikova dominacija nad nastalim djelom, kao u "Beniowskom" Juliusza Słowackog. Sljedeće doba u kojem je ironija popularna u književnosti je postmodernizam. Najvažniji teoretičari ironije unutar postmodernizma bili su Paul de Man, Harold Bloom i Richard Rorty.
Dekonstrukcija
Prema de Manu, ironija je usko povezana s dekonstrukcijom, točnije – ona je glavni uzrok fenomena “pogrešnog čitanja”. Kao što znate, de Man, kao i Jacques Derrida, smatra da svaki tekst sadrži određene elemente koji onemogućuju izgradnju njegove jedine ispravne interpretacije, otvara mnoga moguća tumačenja koja su jednaka. U ovom slučaju najvažniju ulogu igra ironija, koja narušava dosljednost iskaza. Ova kategorija ne toliko izokreće značenje koliko ga odvlači i čini ga nedostižnim. U filozofskom smislu o kojem smo pisali gore, ironija čini čovjeka svjesnim svoje suze i nedostatka kontrole nad jezikom.
Staze Staze
Kako ističe Adam Lipszyc, u djelu Harolda Blooma ironija nije obilježje jezika, već "trag tropa". To je jedna od metoda kojom se subjekt može obraniti od utjecaja drugih, pa je interpersonalne prirode, ne postoji za sebe. Ironija je inverzija, pa se namjerno dovodi u zabludu.
Po Rortyjevom stajalištu, međutim, kako piše Michał Paweł Markowski, ironija je prvenstveno znak propitivanja postojanja objektivne istine o biću, manifestacija relativizma – privremenosti svih pogleda.
Svako djelo interpretirano postmodernim metodologijama sadrži elemente ironije (osobito ako se usvoji de Manov koncept). Samoironija je posebnost književnih časopisa i fikcionalnih časopisa, odnosno fiktivnih časopisa u kojima se bavimo namjernom igrom autora koji se šulja između istine i fikcije, poze i iskrenosti.
Vrlo je važno u definiranju ironije ne brkati je sa sarkazmom.
Sarkazam
Sarkazam je teoretski samo pojačana ironija, obično se koristi za izražavanje negativnog stava prema nečemu ili nekome, za kritiziranje situacije ili nečijeg ponašanja. Važno je da ironija u određenim situacijama može biti izraz ljubaznosti, nježnosti (Moj heroj; Ah, kopile), dok su sarkastične izjave opterećene negativnim emocionalnim nabojem.
Osim toga, sarkazam ne mora biti ironičan, kao što je izraženo, na primjer, u frazi "Naravno da nisam očekivao ništa dobro od tebe." Ova rečenica može biti sarkastična, ali ne i ironična, jer je izjava nedvosmisleno u skladu s namjerom, što znači da nema mjesta dvosmislenosti ili tumačenju.