zastava
NATO je skraćenica od North Atlantic Treaty Organization, tj. North Atlantic Treaty Organization. Organizacija je također poznata kao Sjevernoatlantski savez ili Sjevernoatlantski pakt. Riječ je o vojnom ugovoru sklopljenom 24. kolovoza 1949. u sklopu Sjevernoatlantskog ugovora, sklopljenom 4. travnja u Washingtonu.
Podrijetlo NATO-a treba tražiti u situaciji koja je nastala nakon završetka neprijateljstava Drugoga svjetskog rata, kada je prestala suradnja američkih saveznika i koalicije sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i počeo Hladni rat. Zatim su 1948. Belgija, Francuska, Nizozemska, Luksemburg i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisale Bruxelles pakt, koji je sljedeće godine pretvoren u Sjevernoatlantski pakt.
U početku je NATO trebao biti obrambena organizacija koja će svojim članicama pružiti osjećaj sigurnosti pred prijetnjom od komunističkih država. Glavni razlog za stvaranje NATO-a bilo je uvjerenje o agresivnosti politike SSSR-a i prijetnji zemljama zapadne Europe, koje su uzrokovane nizom događaja: 1947. - osnovana je Kominterna, 1948. - komunistički puč u Čehoslovačkoj i blokada Zapadnog Berlina 1948-49.
U početku je u NATO bilo uključeno deset zemalja (Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Norveška, Danska, Island, Italija, Portugal, SAD i Kanada – tzv. članice osnivačice). Sljedećih godina NATO-u se pridružilo više država članica. 1952. proširena je na Grčku i Tursku, 1955. na Njemačku i 1982. na Španjolsku.
Godine 1999. u strukturama ove organizacije pojavljuju se prve zemlje iz bivšeg Istočnog bloka (Poljska, Češka i Mađarska). Tijekom zasjedanja čelnika NATO-a u Pragu 2002. godine, druge zemlje su pozvane da se pridruže savezu: Bugarska, Estonija, Litva, Latvija, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Ove su zemlje službeno pristupile Paktu 29. ožujka 2004. godine. 1. travnja 2009. Albanija i Hrvatska postaju službene članice NATO-a. Posljednja, 29. članica primljena je 5. lipnja 2022., a to je bila Crna Gora, a odluka je donesena na summitu u Bruxellesu 25. svibnja te godine.
Do 1990. NATO je bio glavna politička i vojna struktura na zapadnoj strani u konfrontacijskom, bipolarnom svjetskom sustavu kao protivnik sovjetskog bloka i Varšavskog pakta, koji je uspostavljen 1955. godine. Završetkom Hladnog rata priroda Pakta se promijenila. Promjene u međunarodnoj areni i raspad bloka komunističkih država donijele su promjene u strateškim konceptima NATO-a.
Danas je to prije antiteroristička koalicija. Posljedica ovih promjena bio je tzv. novi strateški koncept. Podrazumijeva se održavanje dovoljnih konvencionalnih i nuklearnih snaga sposobnih odvraćati potencijalne agresore i provoditi aktivnosti sprječavanja mogućih oružanih sukoba u svijetu.
Fokus je bio i na osiguravanju sigurnosti država Saveza u suočenju s raznolikim i višesmjernim međunarodnim prijetnjama (etnički i teritorijalni sukobi, proliferacija oružja za masovno uništenje i tehnologije oružja, prekid opskrbe strateškim sirovinama, terorizam i sabotaža). Prva samostalna vojna akcija NATO-a bila je intervencija na Kosovu. Nakon iskustava ove misije, ovaj koncept je ažuriran.
Ovaj novi ažurirani koncept uveo je "operacije izvan članka 5" koje su prvenstveno operacije odgovora na krize, odnosno operacije oružanih snaga koje imaju za cilj rješavanje temeljnih uzroka kriza ili kriza koje prijete regionalnoj ili globalnoj sigurnosti i krše ljudska prava (10). Kao iu mirovnim operacijama, intervenirajuće snage trebale bi djelovati nepristrano, budući da nisu strana u sukobu.
Vrijedi dodati da su u povijesti NATO-a bile brojne turbulencije.
Od 1966. Francuska je suspendirala svoje članstvo u vojnim strukturama Pakta jer je njezin vođa, general Charles de Gaulle, odlučio razviti vlastiti nuklearni obrambeni sustav. Vratilo im se, ali samo djelomično, tek 1995., a tek 2009. Slično je napravila Grčka 1974. – 1980. Razlog za ovu odluku bio je sukob s Turskom i uvjerenje Grčke da NATO ništa ne poduzima po tom pitanju. Štoviše, Španjolska nije pripadala vojnoj strukturi od prijema u članstvo do 1997. godine.
Što se tiče strukture NATO-a, ona se mijenjala tijekom trajanja Pakta. U sklopu dogovora na NATO konferenciji (Prag 2002.), 2003. godine promijenila se struktura centara za donošenje odluka u savezu. Nova struktura odstupa od zemljopisne podjele zapovjedništava u korist podjele ovlasti.
Operativne funkcije bile su podijeljene između novouspostavljenog Savezničkog zapovjedništva za operacije (ACO) i NATO savezničkog zapovjedništva za transformaciju (ACT). Trenutno je najvažnije upravljačko tijelo Pakta Sjevernoatlantsko vijeće (Vijeće NATO-a, koje se sastoji od predstavnika država članica. Vijeće NATO-a može se sastajati na različitim razinama. Redovito se sastaje na razini ministara vanjskih poslova ( dva puta godišnje) i stalni predstavnici (najmanje jednom tjedno).
U iznimnim okolnostima, može se sastajati i na razini šefova država i vlada. Uz Vijeće NATO-a, najvažnije organizacijske strukture Pakta su: Odbor za obrambeno planiranje, Grupa za nuklearno planiranje, Vojni odbor (koji je vrhovno vojno tijelo Pakta) i njemu podređeni vojni stožer te Međunarodno tajništvo s glavni tajnik NATO-a. Glavni tajnik NATO-a najviša je politička dužnost u Savezu i, prema prihvaćenoj praksi, obnašaju ga europski civilni političari.