Dioklecijanove kupke bile su posljednje carske terme izgrađene u Rimu i ujedno i najveći termalni kompleks antike to može zadržati 3000 ljudi. Obuhvaćale su površinu od cca 13 hektara a sagrađene su na brežuljku između Eskvilina i Kvirinala Minimalno.
Impresivan dio glavne zgrade kompleksa preživio je do naših vremena zahvaljujući preobrazbi u Bazilika Gospe od anđela i mučenikaza čiji je dizajn bio odgovoran Michelangelo. U ovom hramu nalazimo dva nezaboravna djela Igor Mitoraj - monumentalna vrata i mramorna skulptura glave Ivana Krstitelja.
U našem članku ukratko smo prikazali sudbinu kompleksa i opisali njegove ostatke koje je moguće posjetiti ili vidjeti. Među njima su dvije crkve, savršeno očuvana građevina koja je neko vrijeme služila kao planetarij, ulomci vanjskog zida i jedan od odjela. Museo Nazionale Romano, koji se nalazi u nekadašnjem samostanu sagrađenom na ostacima termi.
Povijest
Dioklecijanove kupke u antici
Najveće rimske terme izgrađene su na skretnici 3. i 4. stoljeće, kada su carstvom već vladala četiri vladara (tetrarhija), ali nijedan od njih nije stalno boravio u Vječnom gradu. Zemljište za izgradnju novog kompleksa kupio je car koji je vladao zapadnim dijelom carstva Maksimijankoji je došao u Rim godine 298 godina. Službena inauguracija kompleksa i njegova posveta Dioklecijanu održana je između 305 i 306, što znači, da je gradnja trajala samo sedam-osam godina!
Arhitektonski gledano, Dioklecijanovo kupalište slijedilo je izgled Caracalline kupke, ali je bilo impresivnije. Cijeli kompleks izgrađen je na pravokutnom planu s dimenzijama 376 puta 361 m i zauzimala je površinu od cca 13 hektara, a pripreme za početak gradnje zahtijevale su sravnjivanje cijelog okruga sa zemljom.
Glavna zgrada s dimenzijama bila je središnji dio kompleksa 244 puta 144 m. Ovdje su sve prostorije za kupanje bile smještene duž jedne osi. Gledajući s jugozapada, bili su:
- topla kupaonica (caldarium),
- manja soba s toplom vodom (tepidarij),
- odlična prostorija za hladne kupke (frigidarij),
- vanjski bazen (natatio) površine cca 4.000 četvornih metara.
Preostale pomoćne prostorije, poput garderobe i predsoblja, smještene su simetrično oko njih. Na primjer, dva palestera, ili dvorišta za vježbanje okružena porticima, flankirala su dvoranu frigidarium.
Cijeli kompleks bio je ograđen vanjskim prstenom zidova, s prostorima za paviljone, fontane i ekshedere usmjerene prema unutra. Prostor između vanjskog zida i središnje zgrade zauzimali su vrtovi i staze za osoblje. Glavni ulaz bio je na sjeveroistočnoj strani, ali ovaj zid okrenut prema centru grada dobio je monumentalniji oblik. Njegov središnji dio bila je eksedra podignuta na umjetnoj platformi (otvorena, polukružna niša, njezin oblik sada prati kvadrat Piazza della Repubblica). Obje strane bile su flankirane zgradama knjižnice, a iza njih su bile dodatno okrugle prostorije nalik Panteonu, koje su u raznim uvjetima preživjele do našeg vremena (u jednoj je danas crkva sv. Bernarda).
Voda u terme se dovodila preko akvadukta Aqua Marciaa zatim pohranjeni u cisterni koja se protezala neposredno ispod eksedre.
U izvorima iz 5. stoljeće nalazimo podatak da je u to vrijeme u Dioklecijanovim termama moglo sadržavati cca 3000 ljudišto daje povoda za pretpostavku da bi u vrijeme svog vrhunca mogli stati puno više! Kupalište je konačno napušteno nakon prodora Ostrogota VI stoljećekoji je uništio akvadukt opskrbljujući kompleks vodom.
Michelangelovo posljednje veliko djelo
Uspoređujući Dioklecijanovo kupalište s mnogim spomenicima koji se nalaze u srcu grada, teško je ne steći dojam da se sudbina prema njima ponašala ljubazno. U XVI stoljeća središnji dio glavne zgrade još je bio u dobrom stanju, a zidovi zgrade (uključujući i dvoranu frigidarija) dopirali su do svoda. Zanimljivo je da je slična situacija bila i sa zidom koji okružuje mjesto, uključujući i monumentalnu ekshedru.
Unatoč relativno dobrom stanju očuvanosti, ostaci termi nisu se praktično koristili, iako su tu svoje usluge očito pružale dame lakog morala. Teško je reći zašto se to dogodilo, ali u to je vrijeme to područje bilo ruralno i bilo toliko udaljeno od centra da ga nitko nije odlučio pretvoriti u utvrđenu rezidenciju (takva je bila sudbina, primjerice, Marcellus teatra).
Rođena je ideja o korištenju drevnih ostataka u vjerske svrhe XVI stoljeća u glavi duhovnika po imenu Antonio del Duca. S njim je uspio doći do Pape Pio IVkome se svidjela ideja pretvaranja poganske zgrade u crkvu. Novi hram trebao je biti posvećen kršćanskim mučenicima koji su, prema predaji, stradali tijekom ropskog rada na gradnji termi. Uz crkvu je na ostacima kompleksa planirana izgradnja samostana za kartuzijanski red.
Konačna odluka o implementaciji koncepta donesena je godine 1561. Dobio je misiju pripreme projekta Michelangelokoji u to vrijeme bio je u osamdesetim godinama, iako su svakako razmatrani i drugi kandidati, jer su skice preživjele do naših vremena Donato Bramante i Baldassare Peruzzi.
Prilikom projektiranja bazilike renesansni je vizionar planirao, u pravilu, sačuvati postojeće građevine. Hram po njegovu projektu bio je građevina na planu grčkog križa s tri ulaza koja odgovaraju trima očuvanim pročeljima (do danas je sačuvano samo jedno). Jezgra nove bazilike bio je frigidarij, a u jugozapadno krilo uključen je tepidarij, koji je najočuvaniji od svih prostorija. Najgora sudbina zadesila je kaldarij koji je u to vrijeme bio u lošem stanju - kod njega je sačuvan samo zid apside koji je služio kao vanjsko pročelje ulaza. Međutim, Michelangelo nije doživio dovršetak, a student je nastavio posao nakon njegove smrti Jacopo Del Duca, koji je ujedno i nećak Antonija, pokretača projekta.
Međutim, izgled bazilike danas se razlikuje od izvorne verzije. U 1749. godineu povodu nadolazeće godine jubileja hram je obnovljen prema projektu Luigi Vanvitellikoji je promijenio orijentaciju za 90 stupnjeva, ukrasio je interijer dodatnim stupovima (imitirajući antičke) i dodao kor s apsidom. Posljednja promjena povezana je s rušenjem značajnog ulomka očuvanog pročelja otvorenog bazena Natatio. Tijekom stoljeća mijenjali su se i unutarnji ukrasi, što je Michelangelov prilično strog izvorni raspored preobrazio u hram pun sjaja.
Ubrzo nakon početka gradnje bazilike započeli su radovi na kartuzijanskom samostanu, koji je izgrađen od ostataka termi, ali je nadilazio izvorni tok vanjskog zida. Imao je dva klaustra. Manji je podignut na mjestu otvorenog bazena natatio i zauzimao je oko 1/3 njegove površine. Veći se zove po Michelangelu, ali je njegova izgradnja započela nakon arhitektove smrti.
U 1575. godinekad je već sjeo na Petrovo prijestolje Grgur XIII, neke od prostorija nekadašnjih termi, koje redovnici ne koriste, pretvorene su u papinska skladišta u kojima se čuvalo žito i ulje.
Tragom Dioklecijanove terme
Ostaci termalnog kompleksa susjedni su stanici Roma Termini a svaki dan pored njih prolaze gomile ljudi. Do njih možemo doći metroom (silazimo na kolodvoru Repubblica ili Termini) ili pješice iz centra ulicom Via Nazionale (sjetite se da vodi uzbrdo).
Promatrajući kartu, lako je uočiti da današnji raspored ulica labavo prati izvorni plan antičkog vanjskog zida, čiji su ostaci preživjeli i skriveni u raznim obližnjim zakucima.
Piazza della Repubblica (Trg republike)
Šetnju ćemo započeti razgledavanjem Trga Republike koji ide sve do 1960. godine bio pozvan Trg Exedra. Iako na njemu nisu sačuvani antički tragovi, njegove polukružne građevine savršeno prate nacrt antičke eksedre koja je dio zapadnog vanjskog zida.
Današnji oblik trg je dobio tijekom velike preobrazbe cjelokupnog kvarta izvršene na kraju XIX stoljeća. Nekoliko trenutaka ranije u blizini je izgrađena glavna željeznička stanica Roma Termini (preuzevši ime, kao i cijelo susjedstvo, po antičkim termama), a Rim je postao glavni grad novostvorene ujedinjene talijanske države. Novi trg trebao je biti reprezentativni početak ulice koja vodi do samog centra Via Nazionale.
Nažalost, brojni antički ostaci uništeni su kako tijekom izgradnje kolodvora tako i prilikom obilježavanja trga i Via Nazionale.
Bazilika Gospe od anđela i mučenika
Zatim će naši koraci biti usmjereni prema termama izgrađenim na ruševinama koje je dizajnirao Michelangelo Bazilika Gospe od anđela i mučenika (u vlasništvu Santa Maria degli Angeli e dei Martiri). Njegovo je pročelje zadržalo antički izgled i vjerojatno ga mnogi nesvjesni turisti zaobilaze smatrajući ga još jednom rimskom ruševinom.
Prije nego uđemo unutra, dvije stvari su vrijedne pažnje. Prvi je polukružni oblik pročelja koji zapravo, to je ostatak apside kaldarija (vruća kupaonica) koji više ne postoji. Prvobitno je ova zgrada bila otprilike iste visine kao i današnja fontana na Trgu Republike.
U unutrašnjost vode monumentalna vrata poljskog umjetnika Igor Mitoraj. Nakon što ih prijeđemo, nalazimo se u predvorju nastalom preobrazbom najočuvanijeg dijela Dioklecijanove terme, odnosno tepidarija, kako se zvala toplovodna kupelj, koja je spajala kaldarij s frigidarijem. Svod predvorja podsjeća na Panteon, a ima čak i okulus, tj. otvor je postavljen na vrhu.
Nakon što prođemo predvorjem, naći ćemo se unutar hrama izgrađenog u frigidariju, odnosno prostranoj dvorani za hladne kupke. Ova je soba zadržala svoj izvorni raspored, iako se toga s vremena na vrijeme vrijedi prisjetiti od drevnih ljudi, pod je bio nekoliko metara ispod. Prije nego uđemo unutra, ne propustimo skulpturu s prikazom glave Ivana Krstitelja koju je isklesao spomenuti Mitoraj.
Ukrasi unutar crkve gotovo su isključivo moderni i nemaju nikakve veze s izvornim izgledom termi. Iznimka su neki od granitnih stupova, koji su, zbog povećanja razine poda, morali dodati nove podloge. Preostali stupovi samo emitiraju drevne strukture i formirani su u tom procesu Rekonstrukcija iz 18. stoljeća.
Prilikom posjeta hramu ne zaboravite provjeriti prostoriju u kojoj se nalazio jedan od bazena frigidarium u vrijeme kada su radile terme. Ova je prostorija zadržala svoje izvorne nadsvođene stropove, a danas se u njoj nalazi izložba koja predstavlja povijest kompleksa.
Iz ove sobe ulazimo u malo dvorište koje vodi u sakristiju. Riječ je o prostoru na kojem je prije bio otvoreni bazen (natatio), gdje se vidi njegov fasadni zid sačuvan u izvornoj visini.
Museo Nazionale Romano (Terme diocleziano)
U 1898. godine nekadašnji kartuzijanski samostan pretvoren je u Nacionalni rimski muzej (Museo Nazionale Romano), čime se može pohvaliti najbogatija zbirka antikviteta iz rimskog doba. Trenutno su prikupljeni eksponati izloženi na četiri različita mjesta (najvažnije zbirke mogu se vidjeti u susjednoj Palazzo Massimo), a samo dio zbirke sačuvan je u Dioklecijanovim termama.
Posjet muzeju pružit će nam priliku vidjeti veličanstvene ulomke ostataka antičkih termi. Istina je da je veći dio nekadašnjeg samostanskog kompleksa postao moderan i nimalo nije nalik na antičke terme, ali u jugozapadnom dijelu muzeja sačuvane su neke autentične građevine.
Među njima su ruševine golemog otvorenog bazena natatiokoji je izvorno pokrivao površinu od cca 4.000 četvornih metara. S vremenom je, međutim, prekrivena novijim građevinama, a do danas je preživio samo manji dio. U Šesnaesto stoljeće otprilike jedna trećina njegove izvorne površine podignuta je na kvadratnom planu sa stranicama 40 m takozvani Mali klaustar (nazvan nakon stvaranja muzeja klaustar Ludovisijer je u početku tamo bila izložena zbirka koja je prije pripadala ovoj obitelji). Zanimljivo, na početku Iz dvadesetog stoljeća čak je planirano da se sruši kako bi se otkrili antički ostaci, ali se na kraju odustalo od ideje.
Izvorna dubina bazena bila je samo jedan metar, a pod je bio obložen djelomično očuvanim i danas vidljivim kararskim mramornim pločama. Sa strane frigidarija, bazen je imao veličanstvenu, monumentalnu fasadu, koja je podsjećala na zgrade rimskih kazališta. Njegov je ulomak, u izvornoj visini, preživio do danas. Nažalost, veliki dio pročelja je uništen tijekom Osamnaesto stoljeće rekonstrukcija bazilike, kada joj je dograđena apsida.
Ruševine tzv Soba VIII o dimenzijama 44 puta 20 m. Od izvornog svoda koji je izvorno prekrivao cijelu prostoriju, preživio je samo ulomak bačvastog svoda na jednom kraju, ali čak i tako mali komad omogućuje vam da cijenite umijeće rimskih graditelja. U ovoj prostoriji izloženi su dekorativni elementi pronađeni tijekom iskopa. Soba VIII omeđena je još dvije originalne prostorije: soba X služio je kao predvorje (predvorje), a Soba IX vjerojatno je korišten kao garderobe (apodyterium). Poslastica za posjetitelje koje zanima tematika termalnih kupališta su njihovi modeli i video s vizualizacijom kompleksa u doba vrhunca.
Ovdje je vrijedno naglasiti da ostaci termi i s njima povezani nalazi čine samo ulomak cjeline. Osim njih, tijekom posjeta muzeju očekuju nas i:
- epigrafska izložba jedna od najvažnijih zbirki drevnih natpisa na svijetu,
- izložba posvećena latinskim narodima koji su naseljavali povijesnu zemlju Lazio prije osnutka Rima (razdoblje od kasnog brončanog doba do oko 6. st. pr),
- dolazi od početka 5. st. pr predmeti iz ratnički grobkoji je pronađen u latinskom gradu Lanuviumu,
- izložba posvećena rimskim vjerovanjima (uklj. mitraizam),
- Veliki klaustar sa stranicama u dužini 100 m (i s unutarnjim otvorenim kvadratom dimenzija 80 sa 80 m), jedan od najvećih klaustara u cijeloj Italiji. Ponekad se naziva i imenom Michelangeloali je njegova izgradnja započela nakon smrti vidioca. Danas služi kao vrt i izložbeno mjesto gdje se možemo diviti 400 skulptura, reljefa, oltara, stupova i sarkofaga. Najkarakterističniji element zbirke su monumentalne glave životinja pronađene u blizini Trajanovog foruma.
Ulaz u muzej je sa ulice Viale Enrico de Nicola. Prije nego što uopće uđemo u dio s ulaznicama, proći ćemo pored malog vrta s monumentalnom vazom u sredini i raznim antičkim ostacima. Za miran posjet muzeju vrijedi planirati između 90 do 120 minuta.
Osmerokutna zgrada
Polazeći od bazilike u smjeru sjeverozapada, nakon nekog vremena dolazimo do osmerokutna zgrada (it. Aula ottagona delle Terme di Diocleziano) u sendviču između ulica Via Cernaia i Preko Parigija. Ova zgrada je bila dio glavne zgrade, ali danas nije sigurno koja joj je bila prvotna namjena. Odsutnost sustava grijanja može ukazivati na to da je sadržavao manji frigidarij.
Konstrukcija zgrade je u vrlo dobrom stanju, uključujući betonsku kupolu, ali su svi ukrasi nestali tijekom stoljeća. Osmerokutna zgrada naziva se vrijeme Planetarij (pošto je to bila funkcija koju je obavljao 1928. do 1986. godinedržeći titulu neko vrijeme najveći planetarij u Europi) ili Soba rudnika.
Trenutno, zgrada pripada Museo Nazionale Romano i služi kao izložbeni paviljon. Kroz godine smo mogli samo dvaput pogledati unutra, ali kada ste u prostoru uvijek vrijedi provjeriti mogućnosti ulaska.
Sv. Bernarda na kupalištima
Od monumentalnog zida s pogledom na središte grada sačuvane su dvije granične, kružne strukture. Sjeverni se preobrazio pred kraj XVI stoljeća u crkva sv. Bernarda (Chiesa di S. Bernardo alle terme).
Možemo ga pronaći na kraju istoimenog trga, ali je toliko skriven da ga rijetko tko primjećuje, a veliku većinu turista prvenstveno zanima crkva Gospe od pobjede s poznatim Ekstaza sv. Tereza od Berninija.
Izvana je crkva sv. Bernard ni po čemu ne podsjeća na antičku građevinu, jer je dobila tipično moderno pročelje. No, ako malo prošetamo ulicom Via Torino, vidjet ćemo antičke cigle.
Središnji dio crkve čini rimska rotonda koja je u promjeru minijatura Panteona 22 metra. Istina je da je dobio i moderne ukrase, ali je njezin interijer zadržao izvorni izgled. Iznutra se odmah uočavaju ukrasi kasetne kupole, koji se odnose na ukrase Maksencijeva bazilika s rimskog foruma. Crkva je poznata i po osam skulptura svetaca umjetnika manirista postavljenih u nišama Camillo Mariani.
Ruševine bara duž Via Cernaie
Početni (jugozapadni) dio Via Cernaia prolazi središtem nekadašnjeg bara, odnosno prostorom za tjelesno vježbanje. Tijekom radova na iskopu s obje strane ulice, izvorna razina poda ovog dijela kompleksa dovedena je na svjetlo dana. Premda se nije mnogo sačuvalo, a na tom području vrijedi baciti pogled na područje iskopa, gdje se mogu vidjeti: ulomci izvornog mramornog poda, temelji apside i mjesto gdje prolazi kolonada.
Jugozapadni paviljon vanjskog zida
Ostali krajnji paviljoni vanjskog zida također su sačuvani i vidimo ga s ulične strane Via del Viminale. Trenutno nije samostojeća građevina, jer je spojena sa susjednim zgradama, već svojim polukružnim dijelom strši izvan linije ostalih pročelja. Danas se unutar njega nalazi restoran.
Fasada ove drevne građevine danas je zidana, ali je u doba vrhunca bila obložena bijelim štukaturama.
Detalj vanjskog zida na Via Gaeta
Posljednji trag Dioklecijanove terme koji smo opisali je tok vanjskog zida vidljiv s ulice. Via Gaeta. S južne strane vidimo pročelje nekadašnje natkrivene građevine koje stoji u kutu kompleksa, a neposredno uz nju vidljivi su ostaci plitke eksedre ukrašene s unutarnje strane kolonadom.