Circus Maximus (poljski: Najveći cirkus) bila je to jedna od najvećih i najimpresivnijih građevina u starom Rimu.
Iako su do našeg vremena sačuvani samo ostaci, vrijedi saznati više o njemu i prošetati parkom nastalim na njegovim ruševinama, što će nam omogućiti vizualizaciju izvornih dimenzija ovog kolosa.
Cirkusi u starom Rimu
Stari Rimljani uživali su u krvavim javnim nastupima. Gladijatorske borbe bile su najpopularnije, ali nisu bile toliko inferiorne od njih utrke kočijakoji su bili organizirani na objektima tzv cirkusa, koji su pandani grčkog hipodroma.
Svi cirkusi izgrađeni u rimskom svijetu dijelili su isti sustav i razlikovali su se samo po dimenzijama. Sastojali su se od trkaće staze i publike. Podignute su na tlocrtu izdužene elipse s jednom od odsječenih kratkih stranica, gdje su se nalazila monumentalna ulazna vrata s štale (carceres)koji su raspoređeni na način da svaka od momčadi ima jednake šanse na startu.
Osnova cirkusa bila je staza od zbijene zemlje, podijeljena niskim zidom okruženim timovima tzv. vrti (doslovno kralježnica ili kost). Bio je ukrašen oltarima posvećenim raznim božanstvima, fontanama, kipovima i obeliscima. Na krajevima kralježnice nalazili su se stožasti stupovi tzv metami (metae)koje su jureće kočije okretale.
Gledalište (cavea) činili su nizovi klupa izgrađenih na amfiteatrima uz stazu (isključujući krnji luk sa stajama). Carevi su se divili naočalama iz posebne kutije tzv pulvinar.
Circus Maximus: povijest, lokacija, dimenzije
Circus Maximus bio je najstariji i najveći cirkus u Rimu (kao i u cijelom rimskom svijetu), ali ne i jedini. Osim njega, emisije su organizirane i u: Flaminijev cirkus na Marsovom polju, Neronov cirkus (također se zove Kaligulin cirkuskoji je postojao na mjestu današnjeg Vatikana) i Maksencijev cirkus na Via Appia (njezini su ulomci sačuvani do danas).
Povijest Circus Maximusa može seći čak u prošlost 6. st. pr i vladavina kralja Tarkvinije Stari. Podignuta je cijelom dužinom doline koja se proteže između brda Aventina i Palatina. Najstariji i u početku jedini spektakli koji su se tamo održavali bile su utrke organizirane tom prigodom Rimske igre (Ludi Romani), što je godišnja rujanska proslava u čast Jupiterov najbolji i najveći. S vremenom se broj igara održanih u Rimu značajno povećao, kao i korištenje Najvećeg cirkusa.
Najranija verzija cirkusa bila je mnogo skromnija od njegovog konačnog oblika i bila je u potpunosti izrađena od drveta. Postupno su, međutim, drvene zgrade, počevši od staja, zamijenjene kamenim. Između I sa stoljećem pr i početak 2. stoljeća poslije Krista Najveći cirkus je više puta obnavljan. Njegovom konačnom izgledu pridonijelo je sljedeće: Julije Cezar, Oktavijan August, Klaudije (koji je dao izgraditi nove mramorne štale i pozlaćene brončane završne stupove), Vespazijan i Trajan. Na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće tribine Circus Maximus mogle su stati između 250.000 i 300.000 gledatelja, što je pet do šest puta više od poznatog Koloseuma.
Sama staza je bila okolo 540 m i širok okolo 80 m. Imao je dvanaest (šest sa svake strane) štale i početne štale. Publika s tribinama dodatno je zauzela 30 m širok i čak dosegnut 28 m visine. Dimenzije cijele konstrukcije bile su slične 600 m dužina i 140 m širina. Zgrada carske govornice (pulvinar), ukrašena kipovima božanstava, bila je na palatinskoj strani.
Malo se zna o detaljnom izgledu kralježnice, ali dva egipatska obeliska koja je krase preživjela su do naših dana. Jedan od njih datiran je na 1280. p.n.e. a dolazi iz egipatskog Heliopolis, a u Rim je doveden po nalogu Oktavijana Augusta. Stajala je na istočnoj strani spine sv. 10. p.n.e. U 1587 bilo je postavljeno Piazza del Popolo. Drugi obelisk, koji je izvorno stajao u sredini kralježnice, danas se nalazi u Lateranu. To je najveća preživjela građevina te vrste ikad donesena u Vječni grad – njegovo veličanstvo jest 32 m na težini 522 tone. Zanimljivo je da je u Rim došao tek god 357 godinaiako je prema planu Konstantina Velikog trebala stajati u Carigradu.
Circus Maximus je korišten za 6. stoljeće. Posljednju utrku organizirao je kralj Ostrogota Totila u 549 godina. Nakon toga, kompleks je napušten i propao. Tijekom srednjeg vijeka koristio se kao oranica, a u XIX stoljeća područje su preuzela industrijska poduzeća.
Utrke kočijama (i druge emisije)
Glavna upotreba Circus Maximusa bila je u utrkama kočija, iako se ponekad koristio i za organiziranje lova na divlje životinje ili kao arena za gladijatorske borbe. Kočije je vozio jedan kočijaš, a razredi su im se razlikovali po broju upregnutih konja. Najpopularnije su bile utrke zvane kočije s četiri konja kvadrigeali bilo je i obostranih veliki i tri konja trige (povremeno su se organizirale i kočije s pet ili osam konja).
Obično su se kočijaši regrutirali iz robova koji su svoju slobodu mogli izboriti dobrim nastupima. Zanimanje kočijaša, ako je ovo bilo dobro, jamčilo mu je visok životni standard, jer su najbolji od njih mnogo zarađivali i uživali veliku popularnost. Jedan od najtalentiranijih vozača bio je jedan Gaj Apulej Diokle. Navodno je tijekom svoje karijere uspio stajati na postolju 2900 puta! Svakodnevni život manje talentiranog kočijaša izgledao je puno gore, jer su mnogi od njih umrli na stazi ili su bili plaćeni za sudjelovanje u utrci s invaliditetom.
Udaljenost u utrci kočija bila je najčešća sedam krugova. Nakon signala za početak, rešetke u stajama su podignute i kočije su krenule. U to su vrijeme postojale informativne ploče na oba kraja spina. Bile su to visoke baze s kamenim jajima s jedne strane i kamenim dupinima s druge strane. Nakon svakog polukruga ti su se objekti naizmjenično uklanjali, što je olakšavalo praćenje trenutnog kruga.
Kočijaš nije mogao sam sudjelovati u natjecanju. Morao je konkurirati za jednu od četiri momčadi sindikata koji održavaju ergelu, za koje se bodrilo baš kao i današnji nogometni klubovi. Njihova imena izravno su upućivala na boju tunika koje su nosili igrači. Tako su bili: bijeli, crveni, plavi i zeleni. Rivalstvo se, međutim, odvijalo uglavnom između posljednja dva.
Circus Maximus danas
U prvim desetljećima prošlog stoljeća u Circus Maximusu su provedena arheološka istraživanja, a dolina je očišćena od srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih građevina. Tada je cijeli prostor pretvoren u javni park, koji postoji do danas.
Tijekom iskapanja, međutim, nije otkriveno mnogo antičkih ostataka. Neki od njih (na primjer, fragmenti dvanaest početnih vrata) odmah su zakopani natrag, dok su drugi još uvijek skriveni duboko pod zemljom (sama baza kralježnice može biti i do 9 m ispod sadašnje razine tla). Jedini vidljivi fragmenti antičke građevine nalaze se na južnom kraju parkovnog dijela.
Moderni park zauzima sličan prostor kao i cirkus koji je nekada postojao na ovom mjestu, a njegove dimenzije omogućit će nam da shvatimo veličinu građevine koja više ne postoji. Međutim, bit će nam teško zamisliti izgled originalnog cirkusa - u ovom slučaju, malo bolja opcija može biti posjet ruševinama Maksencijev cirkus na Via Appia.
Circus Maximus rado posjećujemo i iz još jednog razloga - na njegovom području se pruža ugodan pogled na ostatke palatinskih građevina.
Posjet Circus Maximusu
U prošlosti je jedina mogućnost posjete ostacima najvećeg cirkusa bila vidjeti nekoliko ruševina iza ograde. No, neko vrijeme možemo šetati okolo iskopa (nakon što kupimo ulaznicu), pa čak i diviti se rekonstruiranom cirkusu zahvaljujući naočale za proširenu stvarnost. Ovu opciju još nismo imali prilike iskoristiti, ali nakon dobrih iskustava s Domus Aureom i Caracallanim kupalištima, svakako ćemo je odabrati prilikom sljedećeg posjeta Vječnom gradu.
Cijela šetnja s naočalama i slušalicama traje cca 40 minuta. Audio vodič je također dostupan na engleskom jeziku. Više informacija možete pronaći ovdje.
Torre della Moletta: Srednjovjekovna kula usred ruševina
Jedini neantički objekt koji je ostao u procesu pretvaranja doline u javni park je srednjovjekovna obrambena kula Torre della Moletta. Ime joj se odnosi na mlin, jer je u srednjem vijeku glavna zadaća zgrade bila obrana susjedne vodenice (porušene zajedno s drugim kućama 1930-ih godina).
