Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!
Etika u kolokvijalnom smislu je sveukupnost moralnih normi koje je neka društvena zajednica u nekom trenutku prepoznala kao referentna točka za procjenu i reguliranje ponašanja kako bi se skupina integrirala oko određenih vrijednosti, sinonima morala.
U znanstvenom smislu, etika je, uz estetiku, grana aksiologije, odnosno grana filozofije koja se bavi proučavanjem vrijednosti. U slučaju etike, imamo posla s moralnom vrijednošću. To znači da je to znanost koja proučava moral i stvara misaone sustave iz kojih se mogu izvesti moralna načela.
U praktičnom smislu, etika je proučavanje pojmova uključenih u praktično razmišljanje, kao što su dobro, pravo, dužnost, sloboda, racionalnost i etička hrabrost.
Na ovom mjestu treba naglasiti da iako su moral i etika za ljude u praktičnom smislu isti, postoji razlika između morala i etike u filozofskom smislu. Pojam moral sužava se na sustave kao što je onaj koji je stvorio Kant, tj. temeljene na konceptima kao što su dužnost, načela i obveze. Etika je, s druge strane, rezervirana za aristotelovski pristup praktičnom zaključivanju, koji se temelji na pojmu hrabrosti i usredotočuje se na praktična razmatranja.
Prema Henriju Bergsonu (francuskom filozofu dvadesetog stoljeća), etika je skup pravila kojima se ljudsko ponašanje treba pokoravati. Dolaze iz dva izvora: društvenog i individualnog. Društveni izvor je skup pravila koja vladaju u društvu u kojem je određena osoba odgajana, a to su zabrane i moralni imperativi kojih se određena zajednica mora pridržavati. Stvoreni su kako bi društvo funkcioniralo u određenim okvirima. Ograničava slobodu pojedinca. Individualni izvor je individualno ponašanje heroja, svetaca itd., prepoznatih kao uzor, koje se popularizira i proizvodi nove moralne norme.
Možemo razlikovati tri osnovna tipa etike: normativnu, deskriptivnu i kritičku. Normativna etika bavi se određivanjem što je moralno dobro, a što moralno loše. Na temelju usvojenih procjena i vezanih uz njih, dužnost ukazuje na ciljeve, sadrži moralne obveze i naredbe za postupanje. Sastoji se u takvoj preobrazbi zajedničkog morala kako bi se prilagodio usvojenom moralnom idealu. To je ono što obično nazivamo moralnim kodeksom;
U deskriptivnom aspektu, etika predstavlja ljudsko ponašanje s različitih stajališta te se bavi analizom, opisom i objašnjenjem morala koji je stvarno usvojen (kružio) u različitim epohama i društvenim sredinama, ukazujući na izvore, strukturu, funkcije morala kao oblika društvenu svijest i otkrivanje ispravnosti njezina razvoja. istražujući jezik morala. Deskriptivna etika također uključuje povijest morala i prateće etičke doktrine.
Kritička etika bavi se etičkim teorijama, konceptima i ispituje njihovu valjanost, ispitujući tako procjene, norme, osobne obrasce, ideale i načine opravdavanja istih kao podataka bez uključivanja u njihovo vrednovanje. u tom smislu, etika uključuje sociologiju morala, psihologiju morala, semantiku morala (naziva se u užem smislu kao metaetika),
Potpuno detaljniju podjelu etike predložio je Rudolf Carnap zbog opsega moralnih normi.
• Objektivističke teorije – etičke norme su univerzalne i mogu se izvesti iz općih pretpostavki, a zatim primijeniti na sve ljude.
• Subjektivističke teorije – etičke norme su proizvod pojedinih ljudi. To dovodi do zaključka da ako i postoje zajedničke norme, one su rezultat sličnog sadržaja u glavama većine ljudi, ili čak da ne postoji nešto kao zajedničko
Zbog izvora moralnih normi:
• Naturalizam – takvi sustavi pokušavaju izvući moralne norme iz prirodnih i možda društvenih znanosti.
• Antinaturalizam - takvi sustavi pokušavaju dokazati da moralne norme moraju doći odozgo, npr. od Boga ili iz strogo racionalnih premisa bez pozivanja na eksperimentalne podatke
• Emotivizam – ovi sustavi tretiraju moralne imperative kao izraz i produžetak ljudskih emocija, ili općenito, kao učinak ljudske psihe, te stoga nema smisla tražiti ni naturalističke ni antinaturalističke izvore tih imperativa, te moralnosti. je jednostavno jedan od psiholoških fenomena.
Zbog procjene ponašanja ljudi:
• Intencionalizam – moralna ocjena nekog čina određena je prvenstveno motivom. Prema tim teorijama, djelo se ne može smatrati moralno ispravnim, bez obzira na njegov krajnji rezultat, ako nije poduzeto s dobrom namjerom.
• Konsekvencijalizam – samo njegov učinak određuje moralnu ocjenu nekog čina. Ako je čin učinjen bez namjere ili čak s lošom namjerom, ali je donio dobre rezultate, može se smatrati moralno ispravnim.
• Normativizam – Dobro i zlo su nedefinivi primarni pojmovi. Ono što je dobro unutar određenog moralnog sustava jednostavno je ono što je u skladu s diktatom ovog sustava. Stoga u moralnoj ocjeni čina nisu važni ni motiv ni učinak, već jednostavno usklađenost čina s moralnim imperativima.
U moderno doba u opseg široko shvaćene etike ulazi i metaetika, odnosno istraživanje tzv. drugog reda, odnosno istraživanje objektivnosti, subjektivnosti i relativnosti moralnih izjava ili skepticizma prema njima. To je povezano s činjenicom da je moral s formalne točke gledišta skup zabrana i naredbi koje obvezuju naše društvo, a koje se ne mogu dokazati niti poreći, jer imperativne rečenice nisu rečenice u logičkom smislu. Ovisi o usvojenom filozofskom konceptu stvarnosti (religije također nose filozofski koncept u smislu etike).
Razvoj znanosti, posebice medicine i tehnologije, te devastacija okoliša u posljednje vrijeme pridonijeli su nastanku mnogih novih moralnih problema kojima se bave specifični etički odjeli, kao što su: bioetika, seksualna etika, globalna etika. , ekološka etika, tehnološka etika, politička etika i mnogi drugi drugi etičari koji rade u uskim područjima.